Aleksandar Ćuković
SUDBINA JEDNE KNJIŽEVNE DIJASPORE
Gotovo svi autori koji su pisali o djelima Gojka Čelebića, a naročito oni koji su imali volje i hrabrosti da se upuste u dublje promatranje esejistike tog pisca, na prvu su saglasni da je riječ o uistinu atipičnom misliocu. Stoga, na samom početku valja biti jasan i nedvosmislen: i najnovije Čelebićevo djelo, studija Pisci jevrejskog Praga, samo je novo svjedočanstvo o moći pisca da pomijera granice kako u žanrovskom, tako i u misaonom kontekstu.
Ovo djelo objavljeno je prošle godine u izdanju dvije renomirane izdavačke kuće – beogradskog Factuma i zagrebačke Bookare, a u okviru Biblioteke Svjetska književnost, čija je urednica Martina Petrinjak. Pisac pogovora je Venko Andonovski koji, zahvaljujući Čelebićevoj žanrovskoj neuhvatljivosti, ni sam nije načisto šta je ta knjiga ustvari, pa konstatuje da je ona istovremeno i studija, enciklopedija znanja, filološka kritika, filozofsko promišljanje, esejistika, psihoanalitička interpretacija, teorija o ideološkom interesu teksta, hermeneutika jedne mikrokulture usađena u makrokulturu, triler, ali i pripovjijedanje koje istodobno umiruje i uznemirava.
Predmet Čelebićeve obrade jesu glasovite i više nego interesantne ličnosti koje ponajbolje oslikavaju mikro i makro svijet kulture sa svim mogućim kombinacijama i varijacijama kad je u pitanju njihov odnos duboke i nenarušive međuzavisnosti: Franz Kafka, Johannes Urzidil i Gertrude Theiberger, David Gans, Edmund Husserl, Ernst Weiss, Sigmund Freud, Oskar Baum, Gustav Meyrink, Franz Werfel, Max Brod, Hugo Salus, Paul Leppin, Milena Jesenska, kao i Egon Erwin Kisch. Ta dva, naizgled suprotstavljena svijeta Čelebić čitaocima daje iz perspektive njihove međuzavisnosti i funkcionalnosti, a nipošto bilo kakvog isključivanja. Za pisca je cjelina referentno tijelo u odnosu na koje promatra sve pojave kojima se bavi – cjelina ili ništa. Svakom ko poznaje i ostala djela ovog autora shvata i zna da je Čelebić po tom pitanju beskompromisan.
Prvi dodir autora sa praškom njemačkom književnošću, kako i sam Čelebić navodi u svojevrsnom predgovoru, zbio se sada davne 1984, kad se upisao na Odsjek za starogrčki jezik i književnost na Karlovom univerzitetu. „U cjelini, praška njemačka književnost, jer je nastala u dijaspori, najvećma jevrejskoj, kao i zato što prirodno naginje širokom polju znanja i energije, koje je za sobom ostavila njemačka klasična filologija, neusiljeno se promolila iza draperije Antike, kao da je tu bila oduvijek, a ne svega sto godina“, zabilježio je, između ostalog, Čelebić kroz čiju misao će kasnije prostrujiti i onaj rani kulturni optimizam njemačkih (praških) pjesnika, kao i onaj kasni pesimizam prozaista suočenih sa Holokaustom.
„Jasno sam tada vidio granice ovog književnog geta, koje vidim i danas, dok se sve uliva u veliku, pangermansku tradiciju“, primjećuje autor uz ocjenu da je jevrejska dijaspora u Pragu jedna od najvećih književnih dijaspora u istoriji. Pred čitaocem je, najkraće kazano, Čelebićeva pošta praškim Jevrejima koji su svoju sudbinu imali u njemačkoj književnosti i rasijanju, pošta dijaspori od pera – pjesnicima, scenaristima, romansijerima, libretistima, hasidima, kabalistima, dramatičarima koji su sanjali na jidišu, služili se češkim, a pisali na njemačkom jeziku.
Ovo djelo (studiju) Gojka Čelebića, Andonovski opisuje kao „zadivljujuću simfoniju o praškoj književnoj i filozofskoj semiosferi… Jednu od najsavremenijih kulturoloških studija u Evropi“. I zaista, ako se osvrnemo na sve aspekte u kojima ova Čelebićeva knjiga pruža doprinos, onda sa sigurnošću možemo reći da je riječ o kapitalnom djelu. Tu, prije svega, pored književnosti treba na umu imati i lingvistiku, sociologiju, kulturologiju, istoriju književnosti, filozofiju, ali i sociologiju literature, a na momente i politikologiju. Posebnu vrijednost čini i nenametljiva i neusiljena komparacija duha ličnosti (u sferi mogućeg i nemogućeg) koje su uzete za predmet obrade. Sve to Čelebić čini jasno, umiveno, omogućavajući čitaocu da trezveno i sa interesovanjem prati tok njegove misli.
Podsjetimo, Gojko Čelebić studirao je starogrčki jezik i književnost na Karlovom univerzitetu, a diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Pragu. Doktorat u oblasti svetske komparatistike, o Miguelu de Cervantesu, i uticaju na slovensku književnost, odbranio je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. On je prije svega romansijer (objavio je 12 romana), zatim pripovjedač (11 zbirki pripovjedaka), sa još petnaestak knjiga u gotovo svim žanrovima – eseji, naučne proze, drame, scenarija, uključujući četiri pesničke zbirke. U scenskom stvaralaštvu, pored pozorišnih i filmskih režija, za njm je dvadesetak drama, dramatizacija, filmskih scenarija i sl. Autor je dva dugometražna filma. U službenoj karijeri bio je visoki diplomata u Buenos Ajresu, Tokiju, NJujorku, Kairu i Rimu.
Knjiga Pisci jevrejskog Praga svojevrsna je promenada duhom jednog vremena i prostora, nalik onima koje možemo sresti u najsavršenijim esejističkim djelima. Prije svega, na umu imam čuveni Orvelov Put za Vigam, i njegov šmek koji istinski čitalac ne može da ne doživi u susretu sa djelom. Ova Čelebićeva knjiga zasigurno će čitaocu otkriti svjetove i odaje sa kojima se ranije nije susretao, a pored kojih je, ubijeđen sam, morao proći. Upravo u tome je i veličina Čelebićeve stvaralačke aure i grandioznog spisateljskog umijeća. NJome se još jednom potvrdio, po ko zna koji put, kao pisac evropskog i svjetskog književnog formata.