Skip to main content

Dubravka Orlić

HRVATSKI EMIGRANTSKI PISCI

UVOD

Poznato je da je Hrvatska kroz povijest imala velike iseljeničke valove prema inozemstvu. Većina Hrvata domovinu je napuštala zbog potrage za poslom, ali i zbog političkih prilika u domovini. Jedni od emigranata koji su napustili svoju zemlju su upravo Antun Bonifačić, Duško Ševerdija i Željko Dučmelić. Ovi hrvatski emigrantski pisci nastojali su nastaviti svoj rad i u egzilu. Pa su tako u bitno izmijenjenim okolnostima pokretali časopise, novine, kako na hrvatskom, tako i na stranim jezicima, točnije na jezicima zemalja u kojima su boravili. U ovom seminarskom radu, govoriti će se o Antunu Bonifačiću, njegovom književnom stvaralaštvu i pojedinim pjesmama, a biti će govora i o Dušku Ševerdiji i Željku Dučemliću.

1. ANTUN BONIFAČIĆ Antun Bonifačić rodio se 8. listopada 1901. godine u Puntu na otoku Krku. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Gimnaziju je polazio i Pazinu i na Sušku. Maturirao je u Beogradu, gdje je i završio jedan semestar prava. Studij nastavlja u Zagrebu gdje se upisuje u II. semestar studija romanistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu. 1924. godine doktorirao je disertacijom „Les elements romatiques chez Gustave Flaubert“(Romantičarski elementi u djelima Gustava Flauberta.) Jedno vrijeme boravio je u Parizu gdje je studirao na Faculte des lettres (Sarbonne), gdje prevodi i roman Gustava Flauberta „La tentation du Saint Antoine“ (Iskušenja svetog Antuna). Prilikom boravka u Francuskoj izvrsno je usvojio francusku knjižavnost. Nakon povratka iz Francuske služio je kao profesor u Državnoj maloj realnoj gimnaziji na Krku. Nakon negog vremena je premješten u Državnu trgovačku akademiju u Suškaku. Ondje i tiska svoju prvu zbirku stihova: „Pjesme“. Nakon godinu dana premješten je na gimnaziju u Somboru, a zatim odlazi u Zagreb gdje je predavao francuski jezik na Sveučilištu. Cijelo vrijeme NDH bio je nadstojnik odjela za kulturne veze u Ministarstvu vanjskih poslova. U emigraciju odlazi 1945. godine. Najprije je dvije godine boravio u Italiji, u Rimu, a nakon što nije dobio vizu za Španjolsku odlazi 1947. godine u Rio de Janeiro, gdje je bio nastavnik francuskog jezika. Iz Ria odlazi u Sao Paulo gdje je radio kao profesor i prevodilac. U Sao Paulu sa profesorom Vinkom Nikolićem počinje uređivati „Hrvatsku reviju“. I konačno, 1954. odlazi u Sjedinjene Američke Države, točnije u Chicago gdje je bio tajnik Hrvatskog povijesnog instituta, jedno vrijeme i predsjednik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Nekoliko godina prije smrti zahvalio se na dužnosti predsjednika HOP-a. 24. travnja 1986. godine umire u Chicagu (Šicel, M. 1996.).

2. KNJIŽEVNI OPUS ANTUNA BONIFAČIĆA Antun Bonifačić već zarana počinje objavljivati u raznim književnim časopisima, zbornicima i novinama. Pisao je prozu s društvanom tematikom vezanom za Krk i Podravinu, konvencionalnu pejzažnu poeziju te eseje i prikaze kulturno – političkog sadržaja. Može se reći kako je Bonifačić bio dosljedan sam sebi, te tako na njega bitno nije utjecao niti jedan hrvatski pisac. Možda bi samo trebalo spomenuti Tina Ujevića kao jednog od onih pjesnika koje je Bonifačić posebno cijenio, ali ni Ujević nije posebno utjecao na njegovu poeziju. Najvjerojatniji razlog takvom razvitku Bonifačićeve književne ličnosti je u činjenici da je on bio posebno zaokupljen francuskom književnošću. Nadalje, nije jednostavno govoriti o Bonifačićevim tematskim preokupacijama kada je riječ o cjelokupnom književnom stvaralaštvu, a posebno kada se radi o romanima. Što se tiče poezije, u njoj je nešto lakše otkriti neke motive koji se povremeno ili konstantno pojavljuju tijekom cijelog njegovog pjesnikovanja. Kako izraz neposrednog osjećanja i promišljanja svijeta i života, lirika, nedvojbeno, najizravnije prikazuje Bonifačićeve emocionalne intenzitete (Šicel, 1996.). Objavio je tri zbirke pjesama pod nazivom Pjesme u razmaku od dvanaest godina. Prvu zbirku pjesma Pjesme objavljuje 1926. godine. Tri godine nakon toga piše eseje Ljudi zapada, 1929. godine u kojima piše o Andreu Gideu i Hnryu de Montherlantu. Redali su se i njegovi prilozi u publikacijama Slobodna tribina, Mlada Jugoslavija, Nova Evropa, Jugoslavenska njiva, Riječ, Vijenac, Savremenik, u kojem je jedno vrijeme bio i urednik. Još objavljuje u Hrvatskom kolu, Književniku, Plavoj reviji i dr. Antun Bonifačić osim svojih priloga, puno je prevodio. Posebice je prevodio iz francuske književnosti, primjerice G. Flauberta i njegovo djelo Napast sv. Antuna ili A. Gidea i njegova djela Uska vrata, Krivotvoritelj, Povratak izgubljenog sina i dr. Što se tiče njegova proznog djelovanja, objavio je tri romana. 1935. godine objavljuje roman Krv majke zemlje. To je tip “proizvodnog” roma o naftnim i plinskim bušotinama u Podravini, ali i o suvremenom “visokom” građanskom društvu Zagreba i Beograda. Ovaj roman pokušaj je spajanja tradicionalnog i modernog, kako u tematskom tako i u stilskom smislu. Tradicionalnost se očituje kroz temu i to na način da glavni junak prolazi kroz proces životno – sudbinskog puta od sela do grada, dobro nam poznat kao literarna tema još iz vremena naših realista i pri tome, dakako, pred nama se oživljuju razni slojevi hrvatskog međuratnog društva, a to su seljaci, visoki elitni gradski sloj, trgovci, bankari. Sve se ovo događalo na relaciji od podravskog sela do dviju metropola, Zagreba i Beograda (Šicel, 1996.).

Tri godine nakon toga ovoga romana objavljuje roman Mladice u kojem govori o mladim hrvatskim intelektualcima ideološki svrstanih od komunista nacionalista i internacionalista. Ovaj njegovo roman Mladice, doživljava i drugo izdanje. Još jedan roman Bit će te kao bogovi, objavljuje 1950., on je pisan u egzilu, a oslikava tragične dane i sudbinu naših ljudi. Sagledan u cjelini ovaj Bonifačićev roman djeluje kao sinteza njegovih razmišljanja o Hrvatskoj u okviru zamršenih društvenih, političkih i ideoloških strujanja od uspostavljanja kraljevske Jugoslavije do prvih dana postaojanja komunističke Jugoslavije. Napisao je i jednu novelu Neka bude svjetlost, 1950. godine. Nadalje, 1943. objavljuje Velebit. Antologia součesnej chorvatskej prozy, zbornik koji izdaje zajedno s A. Vrbackym. Sljedeće godine objavljuje, Entre Jupiter et Mars. La Croatie et I’ Europe, koje prevodi na njemački jezik Zwischen Jupiter und Mars. Koroatien Bekanntnis zu Europa. Nakon odlaska u emigraciju nastavlja svoje književno i političko djelovanje. 1950. zajedno s V. Nikolićem osniva Hrvatsku reviju. Zanosio se idejom osnivanja u iseljeništvu Društva hrvatskih književnika. Zbog pomanjkanja sluha za tu ideju među hrvatskim emigrantskim piscima, od svega je ostala samo jedna objavljena knjiga. Osim u Hrvatskoj reviji piše u hrvatskim emigrantskim publikacijama, kao što su Glas Sv. Antuna, Hrvatski Marijin Glasnik, Danica, u mjesečniku Nezavisna Država Hrvatska, koji je neko vrijeme i uređivao. Nadalje, piše dvadeset sedam eseja pod nazivom Vječna Hrvatska, 1953. godine koje objavljuje u Chicagu. U suradnji s C. S. Mihanovichem objavljuje The Croatian Nation, radove istoimenog simpozija na engleskom jeziku. Sabrane pjesme 1974., a njegova zadnja objavljena antologija je The Anthology of Croat Verse koju objavljuje 1981. godine (Ćorić, 19.

.1. More More, moje more, ljubljena dušo mračna, iskrsnuo sam iz tvojih zelenih voda crn i nasmijan, i sada sam pijan, i sada sunčano svijetlo kroza me hoda. Vječno nemirno tijelo puno nabora rnračnih, i tvoji se valovi grče, i mračno srce ludo o litice lupa, nemirno od svemirskih sila i tajna zračnih. More, moje more, tko se u nama krije u bjelini ponjava i smrtnom licu mjesečne noći? U svakom času ronim iz tvojih dubina, zgrčena šaka za zrake se hvata, galije na nebo brode u svim mojim snima. U zanosnom času ponoćne plime rješavam se proklete hajke, i rastem u beskraj. Što će nam zemlja, koja nas obalom muči? More, moje more, nad nama zvjezdano nebo sa vjetrima huči. (Bonifačić, 1966:70)

More, jedna od pjesma iz zbirke Pjesme, nastala je 1926. godine. Ovo je misaona lirska pjesma koja govori o odnosu čovjeka, mora i svijeta. Pjesmu obilježava sedam strofa nejednake dužine, a to su kvintil, katren, tri tercine i dva monostiha, dakle izmjenjuju se stihovi nejednake dužine. U pjesmi se javlja rima koja zvukovno obogaćuje ovu pjesmu. Ugođaj pjesme je sumoran i jezovit. U pjesmi možemo pronaći motive smrti, nemira, hajke, oluje. Kroz pjesmu se provlači misao o smislu života. More je izvorište svih njegovih razmišljanja, osobnih preokupacija, asocijacija i konflikata. Bonifačić u ovoj pjesmi uspoređuje čovjeka s prirodom. Čovjek je upravo onaj simbol prolaznosti, smrti, odlaska, dok je more vječno. Pjesnik teži za stalnošću i vječnošću, umoran je od ovozemaljskog života i traženja istine.

2.2.

Putnik

Da, prošao sam mnogo raznih mjesta, krčma, gdje je posluga prijazna i dobra, crkva, gdje su sjene plave, a udobne klupe. Znam, da još na me čeka mnogo cesta, i da mnogi šljunak misli na me, u snu osjećam izmoreno rame od svih tih budućih bremena. I vrlo se veselim. Radujem se svakom zavijutku, kadar sam da pjevam himnu jednom vrutku, što izvire iz Krasa te me sjeća kojekakvih čuda. Duša mnogo i rado vrluda, a noga ide od mjesta do mjesta. (Bonifačić, 1926:76)

Još jedna od pjesma iz zbirke Pjesme, je i pjesma Putnik. Ovo je refleksivna lirska pjesma koja govori govori o putovanju. U pjesmi se izmjenjuju stihovi različite duljine, što znači da je stih slobodan. Pjesnik ovdje ne poštuje tradicionalna pravila o gradnji stiha. Ugođaj pjesme je vesel, razigran, pozitivan. Pa stoga u pjesmi možemo pronaći motive različitih mjesta, klupa, putovanja, cesta. Može se reći kako pjesnik zapravo govori o sebi. Kako je on često selio, putovao, kroz ovu pjesmu iznosi i svoja razmišljanja. Već je puno proputovao, što možemo uočiti kroz stihove: „Da, prošo sam mnogo raznih mjesta,..“ (Bonifačić, 1926:76). On uživa u putovanjima, veseli se svakom novom mjestu, „Radujem se svakom zavijutku..“ (Bonifačić, 1926:76).

2.3.

Molitva Majci Božjoj od Loreta, da se vrati u Hrvatsku Vrati se k nama, Presveta Majko, vrati se k nama sa svojim domom,

Marijo, Majko Božja sa trsatskog brda, sva Te Hrvatkska zove. Uzprkos bura hrvatski brodovi plove, jedre nabrekla jedra, praćeni gradom i gromom. Uviek u borbi s mrakom i laži, bili smo prvi. Najbolji od nas leže staklena oka i ukočene šake, Zemlja im naša upija krv, a prazne zievaju rake, hrvatske rieke teku krvave od hrvatske krvi. Velebit ječi, Kozara plače, mutna valja se Una. Planuše drevni domovi naše stoljetne sreće, jedino oni pale junacima vrlim zlokobne svieće, pakao sudi svetcu, pobjedu slavi buna. Planuše hambari puni, razbiše konobe s vinom, spališe pitoma sela, srušiše gradove biele, tužni hrvatski sinci po prašnim cestama sele, vrati se k nama, Presveta Majko, vrti se k nama sa svojim sinom! Blažena Gospo Sinjska, Bistrička Majko Sveta. Prečista Djevo iz Voćina biela, Škrpjela čudesna Mati! Hrvatska Majko iz Ferma i Loreta! Iz svih krajeva svieta, nikada Te nećemo prestati zvati: „Vrati se! Vrati..“ (Bonifačić,1926:125)

Molitva Majci Božjoj od Loreta, da se vrati u Hrvatsku domoljubna je lirska pjesma s elementima duhovnog i religioznog. U pjesmi prevladava tužan ugođaj. Javljaju se motivi ljutnje, bijesa, patnje, ogorčenosti. U pjesmi se javlja obgrljena rima kroz prva četiri stiha, a u zadnjem stihu prepoznajemo ukrštenu rimu. Nadalje, može se reći da je pjesma gradirana, dakle javlja se gradacija. Gradacijom se sve više pojačava početna misao, pisac sve više i više zaziva Majku Božju u pomoć. Ova pjesma odraz je pjesnikove pripadnosti narodu i domovini, domovini koja se nalazi u teškim trenutcima. Teške trenutke možemo prepoznati u stihovima: „Vrati se k nama, Presveta Majko, vrati se k nama sa svojim domom, Marijo, Majko Božja sa trsatskog brda, sva Te Hrvatkska zove. Uzprkos bura hrvatski brodovi plove, jedre nabrekla jedra, praćeni gradom i gromom.“ (Bonifačić, 1926:125) Pjesnik zaziva Presvetu Majku da se vrati u Hrvatsku. Riječ dom posebno je izdvojena što znači da za pisca ima simboličko značenje. Kroz stihove možemo iščitati povijesnu situaciju u kojoj se Hrvatska tada nalazila. U sljedećem stihu pjesnik govori kako je tijekom brojnih stoljeća Hrvatska sudjelovala u borbama, a oni najbolji, koji su se borili za nju, za slobodu, sada leže pod zemljom. „Uviek u borbi s mrakom i laži, bili smo prvi. Najbolji od nas leže staklena oka i ukočene šake, Zemlja im naša upija krv, a prazne zievaju rake, hrvatske rieke teku krvave od hrvatske krvi.“ (Bonifačić, 1926:125) Ovaj stih ima veliku težinu i zato iz ta četiri retka možemo iščitati bol i ljutnju koju pjesnik osjeća. Pjesnik u pjesmi izdvaja i riječ sin. Naime, kako je i sam pisac emigrirao iz Hrvatske, on pati za svojom domovinom, te stoga i njega sama možemo smatrati sinom koji se želi vratiti svojoj majci, odnosno domovini. Pjesma završava zazivima Majci Božjoj da se vrati u izmučenu Hrvatsku zemlju.

3. DUŠKO ŠEVERDIJA Ovaj emigrantski pisac rodio se 12. svibnja 1921. u selu Zaton kod Šibenika. Pučku školu je pohađao u rodnom mjestu. Neko vrijeme polazio je prvi razred klasične gimnazije u Šibeniku, a onda otišao u Ljubljanu k bogatoj teti i završio srednju “Trorazrednu Nadaljevalnu Hotelirsku Gostilničarsku šolu”. Nakon toga zapošljava se u Zagrebu, a u slobodno vrijeme završava nekoliko tečajeva: knjigovodstvo, stenografiju, daktilografiju i radio-telegrafiju, što će biti temelj njegova zanimanja do kraja rata. U emigraciju odlazi s tisućama sunarodnjaka. U svibnju 1945., dospijeva u više logora, a onda odseljuje u Argentinu u Buenos Aires. Uskoro se zapošljava kao činovnik u Ministarstvu rada. Nakon šest godina sa ženom otvara vlastitu tvornicu pletiva, a i odseljuje u argentinsku pokrajinu Cordobu. Do danas živi u tamošnjem mjestu San Agustin i tek u ljeto 1993. dolazi prvi put u posjet domovini. Ševerdija počinje svoju pisanu riječ objavljivati nakon samog odlaska u emigraciju. Koliko god to zvučalo parodoksalno u više logora piše uglavnom za izvedbe ad hoc skečeva i vesele dramske fragmente, ali i pjesme, od kojih prve objavljuje u logoru Fermo u pokrenutom listu Croatia. Tu su mu bili društvo intelektulaci i pisci kao Zvonko Fržop, Vinko Nikolić, Dušan Žanko, Janko Skrbin, Duško Kalebić, Luka Brajnović, Srećko Karaman, Husnija Hrustanović i drugi. Zajedno s Fržopom napisao je dramu Hrvatska kruna, kojoj su na logorskoj pozornici bili izvođački nositelji prof. Zoričić i prof. Mandica Dulčić. Preseljenjem u Argentinu počinje objavljivati svoje pjesme u Domobranskom Godišnjaku, a nakon toga u Hrvatskoj reviji i drugim emigrantskim listovima. Uvršten je u Nikolićevu antologiju emigrantskog pjesništva Pod tuđim nebom. O Ševerdijinim pjesmama u emigraciji vrlo su pozitivno pisali Gracijan Raspudić, Ante i Branko Kadić, Dušan Žanko, Gojko Borić i još neki. U tisku mu je knjiga sabranih pjesama Koracima prema Suncu, a u rukopisu ima još tri zbirke pjesama, te podulju priču Hasanaga.

3.1.

Lišće

Mi smo ko lišće, kad u rijeku pade, Bez moći da se spasi, bez snage da prkosi; Pa se stisne u svoju bol, u svoje jade I pusti da ga u nepoznato voda nosi. Pa kad bi i pokušalo da bjesni, urla, trza… Kako silnu rijeku preskočiti skokom: Svejedno će ga, silna voda brza, Ko i nas život, ponijet svojim tokom. (Šito Čorić, 1995:301) Pjesma Lišće misaona je lirska pjesma koja govori o prolaznosti ljudskoga života. Pisac čovjeka uspoređuje s lišćem. Kao motivi u pjesmi se javljaju rijeka, voda, lišće. Sastoji se od dva katrena, a stihovi su nejednake duljine. Stihove karakterizira ukrštena rima. Izraz u lirskoj pjesmi bogat je pjesničkim slikama. Ovi stihovi u čitatelju bude razmišljanja o prolaznosti života, o smislu postojanja. Stihovima: „Mi smo ko lišće, kad u rijeku pade, Bez moći da se spasi, bez snage da prkosi;“ (Šito Čorić, 1995:301) pisac govori o brojnim problemima koji more svakoga čovjeka. Ljudi se ćesto nađu u velikim problemima, imaju težak životni put i jednostavno nemaju snage za nastaviti dalje. Koliko se god čovijek trudio život, odnosno sudbina je ona koja odlučuje što će biti i silna voda brza, Ko i nas život, ponijet svojim tokom.“ (Šito Čorić, 1995:301).

„Svejedno će ga,

4. ŽELJKO DUČMELIĆ

Željko Dučmelić rodio se 10. studenog 1919. u Vinkovcima. Pučku školu i gimnaziju također je završio u rodnom gradu. 1938. godine počeo je studirati na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na geodetskom odsjeku. Nakon rata odlazi preko granice, ali dospijeva u logore. Nakon što se uspio spasiti iz logora uspijeva dobiti stipendiju i nastaviti studj na Sveučilištu u Padovi. U prosincu 1947. godine seli iz Italije u Argentinu. Tamo je godinama radio kao inženjer na izgradnji cesta, mostova i naselja. Za vrijeme boravka i rada u Argentini, raspituje se preko „Crvenog križa“ o svojoj obitelji, saznao je da mu je brat u Madridu, a roditelji u jednom drugom hrvatskom izbjegličkom logoru u Italiji. Sredinom pedesetih godina cijela se vinkovačka obitelj Dučmelića okupila u Argentini, u Buenos Airesu. Brat Zdravko postaje jednim od najpoznatijih argentinskih slikara, dok su otac i majka živjeli od očevog trgovačkog posla. Kako se obitelj Dučmelić često sastajala s ostalim hrvatskim emigrantskim prijateljima. Dučmelić je nagovoren od strane bliskih prijatelja počeo pisati svoj životopis, stradanja Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata, te život hrvatske političke emigracije u Argentini kao i njihovo sociološko prilagođavanje novim životnim prilikama. Početkom osamdesetih objavljuje svoj autobiografski rukopis hrvatskim Argentincima Četiri mjeseca u raju, u vlastitom izdanju. Tada ga prijatelji nagovaraju da nastavi sa pisanjem, uslijedilo je pisanje još 4 knjiga životopisnog i hrvatopisnog karaktera od 1988. do 1992. Za knjige se saznalo u Republici Hrvatskoj 1993. Autor se potrudio da knjige stignu i u rodne Vinkovce 1994. Dakle, Dučmelić se u svoje slobodno vrijeme posvetio isključivo poučno proznom pisanju na španjolskom i hrvatskom jeziku o hrvatskoj suvremenoj nacionalnoj problematici, kako domovinskoj tako i iseljeničkoj, koristeći se stalno autobiografskim događajima i opisima. Željko Dučmelić umro je u Argentini, u Buenos Airesu 5. rujna 1997. godine. Od 1988. do 1991. objavio je 40 svezaka takve svoje biografsko-didaktičke proze pod naslovom “El Croata”. Svaki je svezak imao 20 stranica, a sadržajno se nastavljao jedan na drugi (Šito Ćorić, 1995.).

Dosad je, uz spomenutih 40 brojeva “El Croata”, zasebice objavio sljedeće knjige: – Cuatro meses en el paraiso, Florida (Buenos Aires) 1971. – Hrvat 1 – Dogodovštine jednoga običnog čovjeka, Florida (Buenos Aires) 1990. – Hrvat 2 – Hrvatska pati ali ne umire nikada, Florida (Buenos Aires) 1991. – Hrvat 3 – Četiri mjeseca u raju (hrvatsko izdanje njegove knjige “Cuatro meses en el paraiso), Florida (Buenos Aires) 1992. – Hrvat 4 – Po putevima u neizvjesnost, Florida (Buenos Aires) 1993. – Hrvat 5 -Drveni sok otrgnutih grana, Florida (Buenos Aires) 1994. – Hrvat – Slikovni dodatak, Florida (Buenos Aires) 1994. (Šito Čorić, 1995:290).

Hrvat 3 – Četiri mjeseca u raju, hrvatsko je izdanje njegove knjige Cuatro meses en el paraiso koje je izdao 1992. godine. U jednom od odlomaka knjige saznajemo o prilikama tijekom boravka u logoru, dana 16. svibnja 1945. godine. Naime, radnja se odvija u mjestu St. Stefan u Austriji, jedno četiri kilometra prema jugu od Wolsberga, starinskog mjesta na podnožju Alpa. Kao prostor odvijanja radnje navedeno je otvoreno polje na desnom rubu ceste koja ide u suprotnom pravcu od prodiranja ruske vojske. U odlomku se javljaju likovi vojnika, točnije ostatak, ostatka, ostataka hrvatske vojske, te civili, žene, djeca i starci. Dučmelić opisuje kako već četiri dana borave ondje, ljudi su gladni i umorni. Nitko od njih ne zna što se točno događa, osim jednog hrvatskog pomorskog časnika koji je govorio engleski pa je bio izvor svih novosti. Autor u ovome odlomku priča svoju priču, kako je zapravo završio u ovome mjestašcu. On je bio hrvatski vojnik koji je morao ispuniti svoju vojnu dužnost prema domovini. Tijekom ratnih opasnosti on kao vojnik napušta svoj dom, odlazi u rat, a i njegova žena koja je tada bila trudna. Na svu sreću opet se pronalaze i borave zajedno u malenom mjestu, St. Stefan. U odlomku se spominje još jedan lik, Branko Figurić, kojeg pisac opisuje kao izuzetnu osobu. Oni zajedno prolaze kroz patnje i brojna pitanja na koja ni sami nemaju odgovor. Žive iz dana u dan sa svojim obiteljima čekajući što će se sutra dogoditi (Dučmelić, 1992.).

5. ZAKLJUČAK Može se zaključiti kako je Antun Bonifačić jedan od najznačajnijih književnika emigranata. On je već u predratnom razdoblju, posebno svojom poezijom, osigurao visoko mjesto u hrvatskoj književnosti i unutar svoje generacije svrstao se u red onih stvaralaca koji su nenamtljivo, ali uporno kreirali svoju umjetnost riječi. Nešto manje zapažni, ali ne manje vrijedi su dakako Željko Dučmelić i Duško Ševerdija. Svi ovi pisci nisu zaboravili svoju domovinu. Kroz njihova djela neprestano se provlače simboli domovine koji dakako označavaju njihovu veliku ljubav prema domovini koju nikada nisu zaboravili.

6. LITERATURA

1. Bonifačić, A. (1996.) Izabrana djela, Zagreb: Matica hrvatska.

2. Šito Ćorić, Š. (1995.) 60 hrvatskih emigrantskih pisaca, Zagreb