KRATKO O KRATKIM PRIČAMA
Kratke priče pišem jer ih volim i pisati i čitati. Volim ih zbog strukture, preciznosti i ritma koje ta kratka forma zahtijeva, ali i slobode koju dopušta.
Mislim da svaka ideja o kojoj bih želim pisati ima već unaprijed određenu formu. Neki događaj, rečenica, misao ili samo riječ koja me potakne na pisanje već ima određeni oblik i predodređena za pjesmu, kratku priču ili dramski tekst.
Kratke priče počela sam pisati slučajno. Zapravo, sve je krenulo kao izazov jer sam se do tada bavila dužim formama. Više sam se bavila pisanjem drama i scenarija, a imala sam i objavljen roman. Mislila sam da kratka forma nije za mene i da neću moći ispričati suvislu priču. Iako mi kratka priča bila izazov, nisam imala nikakva očekivanja.
S prvim kratkim pričama nisam bila zadovoljna, previše sam objašnjavala, pretjerivala s opisima, misli i rečenice bile su raštrkane i imala sam dojam da ono važno što sam htjela reći nisam uspjela. Kao da nisam mogla zadržati kontrolu nad pričom, odnosno nad tom glavnom idejom ili rečenicom. Iako prve priče nisam sačuvala, nastavila sam pisati pokušavajući biti što koncentriranija na onu glavnu misao pazeći da mi ne pobjegne ili da se na neki način razvodni. Kao i u svemu tako i u pisanju kratkih priča, važna je dosljednost, upornost i osluškivanje onog unutrašnjeg, autorskog glasa koji nas vodi pri pisanju.
Iako svaka kratka priča ima potencijal da se pretvori u neki duži format, zanimljiv mi je trenutak kad je autor u određenom trenutku prekine, odnosno završi i čitateljima otvori prostor za razmišljanje i maštanje.
Unatoč brojnim početničkim problemima, mogu reći da me pisanje kratkih priča jako veseli i stalno tražim nove izazove unutar te forme.
Priče su svuda oko nas, važno ih je prepoznati, u njih uroniti i napisati.
Ivana Gudelj