Skip to main content

O KRATKIM FORMAMA

 

 

Pisanje kratkih formi postaje usud modernog doba, izražajno, poetski pragmatičan često nedovoljan da iznese širu sliku mada to nije njegov zadatak. Građenjem dužih formi poput romana sastoji se ili koristi metodu pisanja kratkih priča koje obuhvataju temu ili je razrađuju kroz cjeline. Tako se desilo u mom slučaju. Preciznije dovršetak romana zahtijeva stalno vraćanje na likove i radnju, naraciju koja u osnovi predstavlja neki oblik inspiracije jer drugačije to je predhodno zamišljeno konstruiranje tako duge forme koja u suštini nije stvarna niti logična u izrazu. Roman zahtijeva imaginaciju, naraciju i borbu sa mitom, uzdiže ga ili on postaje fikcija koja je nedorečena jer je u pravilu proces nesvjesnog, preciznije podsvjesnog autorovog rekonstruiranja svijeta. Istinita priča ili fikcija nas tjera na razmišljanje, ona nam kazuje kako ili na koji način je moguće ostvariti nešto, a to nešto je umijeće i submisivnosti našeg bića u određenom trenutku. Takve priče prenose univerzalne zakone i obrasce koje isčitavamo kroz radnju i junake.

U načelu postoje priče koje nas zabavljaju i one priče iz kojih uzimamo određene poruke, upute za naš život. Ukoliko je priča fikcija ona producira univerzalno prepoznavanje i poistovjećivanje sa radnjom ili glavnim likom, životom, kulturnim obrascem dok poučne priče i životi stvarnih osoba i događaja ostavljaju mnogostruko veće koristi za čitatelja ukoliko ih prihvati i nešto nauči iz njih. Danas smo svjedoci priča radi priča koje nemaju stvarnog efekta kod čitatelja nego da zabave i “potroše” njegovo vrijeme. Potrebna nam je angažirana literatura ona koja nosi poruku u svijetu koji se brzo mijenja i tako perfidno odvlači pažnju sa bitnih stvari. To mora biti čitateljeva odluka u šta i za što daje svoje vrijeme.

S druge strane pišući kratke forme one često iz naracije prelaze u poetski iskaz koji opet može zadobiti kraću ili dužu formu obično su to pjesme pisane u proznom obliku što je jedan moderniji književni izraz, mada nije ireverzibilan. Slabljenjem uticaja printanih medija nekako i kratke forme nisu toliko primjetne, a sigurno bi obogatile suhoparne naslove pojedninih novina kod nas, tako i u svijetu.

Kratke priče kao forma opstaju i nastaju zbog napose emotivnog naboja autora i priče koja je ponekad samo poruka ili bujica doživljaja koji nemaju redoslijed niti posebno smišljenu radnju. Zbog toga kadkada se čini da opisuje svakodnevicu kroz naočale pisca, koji fotografski bilježi intospektivna stanja ili nastoji da analizira ono što se zbiva oko njega, stoga bi se moglo reći da je ona predziđe književnosti ili njegov gradivni faktor koji je čini nezaobilaznom.

 

Sanjin Šahmanović