Skip to main content

ZAŠTO DA, A ZAŠTO NE ZA KRATKE KNJIŽEVNE FORME?

 

Pisanje je kao gradnja mosta koji treba da nas spoji sa čitaocima čitavog svijeta. Umjeće koje nam je dato da prenesemo kroz pero treba da dođe do svih onih kojima ćemo moći prosljediti iskustvo, želju, ideju, a iznad svega poruku i pouku koju će moći izvesti kada pročitaju jednu stranu ili više strana koje će im držati pažnju do samoga kraja. Suština teksta je u koncipiranju riječi i rečenica gdje treba da se ima uvod, razrada i zaključak. Omot bez sadržaja je kao odijelo bez čovijeka.

Pisati kratko sa oštrom preciznošću u kojoj se sa malo riječi kaže mnogo je vještina koja oslikava sposobnost onog ko piše da za svaku riječ nađe mjesto. Svijet u kome trendovi mjenjaju hijerarhiju dovodi kratku književnu formu kao traženu robu koja se lako čita, lako konzumira, nije potrebna velika kondicija, ali isto može da zaustavi dah. Piši kratko ali reci puno tako da čitalac poželi da te čita opet. Građa kratke forme ne smije preći granicu do koje pisac jasno stavlja do znanja šta je smisao napisanog. Živimo brzo, želimo brzo i da čitamo ne gubeći previše vremena na okretanje stranica. Možda je upravo to jedan od razloga zašto se sve više i više traži kratko pisanje. Većina konkursa koji bivaju objavljeni traže kratku formu bilo da je riječ o priči, pjesmi, eseju, osvrtu, drami, pripovjetki. I sve je to ok, nije ništa loše pisati kratku formu ali nikako ne bi trebalo težiti samo kratkoj formi. Književnost ima daleko šire vidike, shvatanja i mogućnosti i ne treba je ograničavati. Sloboda pisanja je kao sloboda življenja. Treba vratiti naviku čitanja koja drži pažnju duže od jedne stranice ili odabranog broja riječi. Ko umije da napiše kratko, trebao bi da umje i da piše na duže staze. Kvalitet i kvanititet su nekada u uskoj povezanosti, ali nekada su dijametralno različiti.

Da li se pisac rađa ili se pisac postaje? Pisac se rađa sa svojim neospornim talentom u kome je pero njegov mač kao glavno oružje kojim brani kad ga napadaju i sa kojim napada da bi se odbranio. Tehniku, stil može samo da nadograđuje i uobličava.

Da li se čitalac rađa ili se čitalac postaje? Kroz samo obrazovanje stičete naviku čitanja koja se ako ste rođeni da bi bili čitalac pretvara u jedan vid obaveze koju imate prema književnosti čuvajući je tako i hraneći je da bi opstala i preživjela razne atake kojima je izložena. Ali isto tako razvijate ljubav, pokazujete empatiju, učite da prihvaćate različitosti koje su zastupljene od jednog do drugog pera, od čovjeka do čovjeka. Suština je upravo u prihvaćanju i poštovanju različitosti. Književnost je spona koja povezuje različite kulture, različite stavove i mišljenja. I upravo je to glavni razlog da se književnost obogati u savremenom sistemu vrijednosti ne samo kratkim književnim formama već i onim mnogo većim koje će dostojno stajati jedna drugoj uz rame.

Šume bi bile tihe kada bi pjevale samo one ptice koje pjevaju najljepše.“ Književnost bi bila tiha, njema i slijepa kada bi je vodila samo jedna forma, a svi znamo da je književnost nepresušan izvor bogatstva koji treba biti dostupan i jučer, i danas i sutra.

 

Valentina Berić