Skip to main content

O PISANJU I KRATKIM KNJIŽEVNIM FORMAMA

 

 

U korak sa suvremenim trendovima življenja u kojima je glavna mjerna jedinica vremena – instant, kratke književne forme dolaze sve više do izražaja.

Pisanje je svakom piscu – i afirmiranom i neafirmiranom, kao i onome koji piše sebi  samome za ispunjenje svoje vlastite duše, izazov – bez izazova nema rasta niti napretka. Svaka književna forma, neovisno o duljini, iziskuje koncentrirano pisanje, s tom razlikom da duga forma, osim što ostavlja dovoljno prostora piscu da pokaže svu raskoš svog vlastitog talenta za kreativno stvaranje, istovremeno mu nameće zahtjev za konstantnim zadržavanjem pažnje čitatelja. S druge strane, kratka forma, bilo da ima unaprijed definiranu duljinu sadržaja ili ne, ne ostavlja prostora za suvišne detalje – naglasak je na sadržaju priče pa pisac izborom riječi utječe na (ne)dorečenost sadržaja, ostavljajući tako i samom čitatelju kreativnog prostora – za čitanje „između redaka”. Ponekad, i u životu pa tako i u književnosti – izrečeno u malo riječi ostavlja snažniji dojam od širokog uokolnog pripovijedanja koje skreće pažnju i možda umanjuje važnost priopćenog. U konačnici, pišući kratke povezane priče – koje se mogu čitati samostalno, a zajedno čine veću, potpuniju priču, pisac izlazi iz okvira kratke književne forme. Za pisca je pritom kvaliteta sadržaja bitnija od kvantitete, jer samo tako pisac ostaje biti piscem, a čitatelj njegovim čitateljem. S obzirom na dostupnost pisane riječi, što one tiskane, a što digitalne, ravnopravno jedna pored druge, i kratka i duga književna forma imaju svoju čitateljsku publiku.

 

Kao što se čitanjem povećava elokventnost, tako i pisci kontinuiranim pisanjem otkrivaju svoju višeslojnost i dubinu vlastite ličnosti – rastu, najprije kao ljudi, a potom i kao umjetnici, ostavljajući kroz pisanu riječ svoju poruku svijetu.

 

Moja sklonost ka pisanom izražavanju datira još iz ranih školskih dana, paralelno s kojom raste i ljubav prema čitanju. Neiskusni pisac u meni uvijek nesigurno strepi i pada pred vlastitim kritikama pa tako stalno briše napisano i piše ispočetka, prepravlja do beskonačnosti. Upravo stoga smatram da lakše ovladavam kratkom formom – jednostavan, pročišćeni stil pisanja i konciznost kao odlike navedene forme pomažu mi da tijek priče i konačno priča u cjelini, a ne nebitni detalji, ostanu u fokusu. U potrazi za piscem u sebi inspiraciju za kratke priče crpim u svakodnevnici.

Kao čitatelj gotovo u većini slučajeva opredjeljujem se za duge forme te mi broj stranica nikada nije bio odlučujući faktor u izboru onoga što ću čitati. Polazim od onoga da za ono što se voli vremena se uvijek nađe – kako za čitanje ili pisanje, tako i za sve ostalo što nas ispunjava.

 

Konačno, bila mi je velika čast i zadovoljstvo sudjelovati na online konferenciji Prvog međunarodnog festivala suvremenih književnih formi, koji se, po mojem osobnom mišljenju, izdigao iznad onoga što mu je osnovna svrha – kvalitetna diskusija na temu suvremenih kratkih književnih formi. Naime, omogućivši svim sudionicima da se tijekom izlaganja, što pisanog prilikom sudjelovanja na natječaju za najbolju kratku književnu formu, što usmenog tijekom same konferencije, služe svojim materinjim jezikom – kako bi, s jedne strane, mogli najkvalitetnije iznijeti svoje vlastite stavove i ideje, a s druge stavili naglasak da se radilo upravo o festivalu međunarodnog karaktera, Festival je oživio polijezičnost, kroz koju je ostvarena ravnopravnost jezika.

Pruživši priliku i neafirmiranim piscima da dobiju povratnu informaciju o svom stvaralaštvu, dano je priznanje u vidu poticaja za daljnji kreativni razvoj talentiranih autora.

S druge strane, odaziv sudionika već na sami raspisani natječaj pokazao je da za književno stvaralaštvo postoji svegeneracijski interes – da to nije predmet zanimanja samo starijih ljudi, već i mladih naraštaja.

Takav pluralizam kakvog ga je pokazalo prvo izdanje ovog Festivala sasvim sigurno je zaslužilo puno više prostora i vremena – njegov koncept i realizacija pokazali su da uvažavanjem i poštivanjem raznolikosti kroz zajednički rad možemo doprinijeti promicanju tolerancije koja nam je svima toliko prijeko potrebna, a kako bismo pokazali – prvo sebi, a onda i svijetu – da mu možemo ponuditi puno više od onoga što očekuje od nas.

U nadi da će nastaviti rasti – jer, jezik će živjeti dokle god ima svoju vlastitu književnost,

 

Tea Pavlović