Skip to main content

U BJEŽANJU OD FORME

 

Šta je suština umjetničkog izraza? Da li je umjetnik uslovljen  formom, dovoljno umjetnik, da li je  koristeći formu, ono što nastoji da saopšti dovoljno umjetnost. Da li je pjesnički udes najveći, upravo i  zato, što je pjesnik ponajviše  sputan formom. Da li  je  umjetnički  doživljaj  ograničen  pravilima koje nalaže forma?

Šta u ovom slučaju znači: forma? Da li je  presudna, da li nas  ograničava ili nas pak spriječava da odemo pogrešnim pravcem? Da li je  neizbježna?  Naravno postoji  redoslijed umjetničkih pravaca,  umjetničkih  pokreta, koji  su u odnosu na prethodne,  donijeli  nešto novo: u izrazu, formi, u doživljaju  svijeta, u izboru tema, kao i značajni umjetnici koji su pripadali tim pravcima.  To je neosporno.

Stvaraoci koji  ‘ne pripadaju nekom umjetničkom pokretu, pravcu  ili školi,  nekoj umjetničkoj  partiji’, gdje   im je, budući  bez  dovoljno prostora i slobode,  tijesno da se na sebi svojstven način  izraze   i ne trude se, uz dužno poštovanje,   da prate njihova  estetska načela.

Kratka forma, duga forma. Da li se jedan život, bilo čiji, može iskazati na jednom listu papira? Izgleda da može!? Kako je to divno! Kako je to poražavajuće! Kako  zanimljivo! Bože, kako je to moguće? Čemu onda toliki romani, drame,  spjevovi  napisani  do sada?

Ne pišem ni kratku, ni dugu, ni srednju formu. Pišem. Nekada se  izrazim  minijaturom, nekada u dužoj formi. Ne mogu da kažem da li je moj poetski   izraz moderan ili zastario, niti da li pripada nekom umjetničkom pravcu. Šta to znači moderan poetski  izraz?  Možda onaj  koji je manje razumljiv, više mističan, kićen, ili obratno  ‘škrt’ u izrazu? Možda je Homer moderniji od ne malog broja savremenih pisaca  koji se  toliko trude da  budu ‘moderni’?

Zar svaka  pametna  stvar  nije  jednostavna.

Da li je kucnuo čas, prilika  koju kratka forma ( zbog novonastale situacije: vremenskih  nepogoda, globalnog otopljavanja…)  ne smije da propusti? Da li je ta šansa koja joj se ukazuje na  dobrobit   nje same ili svih nas, na dobrobit umjetnosti?  Kako  se i zašto   gotovo  niotkuda kratka forma pojavila postavši  toliko  prisutna?  Da li ta činjenica ima višestruka značenja  i  poruke?  Da li je kratka forma postala aktuelna u svjesnoj ili nesvjesnoj želji umjetnika da se spasi što se spasiti može? Ako je to tako da li treba zbog toga da osjećamo zebnju ili nešto drugo?

Kakva je njena  budućnost, a sa njom budućnost umjetnosti?  Da li će brave new world i po kojoj cijeni  imati srca da se smiluje onom što je preostalo, i da u ime onoga što će možda nestati, obezbijedi kratkoj formi  prvenstvo, koje joj  nikada nije pripadalo, u  svijetu koji  nas čeka.

At ease! Let’s go!

 

Željko Kostić