BAJKE – PRIČE ZA MALU I VELIKU DJECU
Prvi susret djeteta s pisanom riječi i književnosti događa se kroz bajku – kratku poetsku priču fantastičnog sadržaja, ili prema drugoj definiciji – priču o nevjerojatnim doživljajima realnih bića i susretima s nerealnim bićima (www.hjp.znanje.hr). Iako nisu namijenjene samo za djecu, one su odlikama pisanja svakako prilagođene dječjem uzrastu – pisane su jednostavnim jezikom razumljivim dječjem vokabularu, dugačke upravo onoliko koliko trebaju biti da zainteresiraju i raspire dječju maštu, a opet dostatno kratke da ne dosade malim slušateljima. Čaroliju otisnutu između tvrdih korica knjigice oslobađa čitatelj-pripovijedač koji, primjenjujući pripovjedne tehnike prilagođava brzinu čitanja radnji te koristeći jedan jedini alat – svoj glas, poigrava se njegovom bojom, jačinom i visinom, stvara dramaturšku napetost kojom pridobija pažnju slušatelja. Onoga trenutka kada se mašta slušatelja ispreplete oko priče čitatelja-pripovjedača, nestvarno postaje stvarno, a nemoguće moguće – hiperboličnim oslikavanjem karakternih osobina ili pridodavanjem istih tamo gdje ih u stvarnosti nema, odnosno personificiranjem stvari, biljaka i životinja. U tom čudesnom, ali polariziranom svijetu jasno su definirane poželjne vrijednosti – upornost, trud i rad se nagrađuju; istina, pravda i dobro pobjeđuju laži, spletke, nepravdu i zlo.
Živopisne ilustracije koje prate i vizualno dočaravaju ispripovijedane prizore su rezultat komplementarne suradnje bajkopisca i ilustratora koji, koristeći se različitim tehnikama, pričaju istu priču na dva različita jezika. Potvrđujući još jednom narodnu mudrost koja kaže da slika govori više od 1000 riječi, kvalitetna i kreativna ilustracija može biti daljnji pokretač mašte za stvaranje paralelne bajke, jer – slika i bez riječi priča svoju priču, ali priča bez slike ponekad nije dovoljno vizualna.
Prva asocijacija na spomen bajke su one klasične koje su napisali braća Grimm, Hans Christian Andersen, Oscar Wilde, Ivana Brlić-Mažuranić i drugi autori čije su bajke i priče za djecu obišle svijet, pričajući generacijama djece na svim kontinentima iste priče na svim mogućim jezicima ovog planeta.
Bajke koje su se od davnina prenosile usmenom predajom, a koje u sebi sadrže tragove narodne mitologije i legendi (vile, vještice, zmajevi, bogovi, itd.) te koje su prepoznate kao kulturno nasljeđe, zapisane su i objavljene u zbirkama.
- R. R. Tolkien („Gospodar prstenova”), George Orwell („Životinjska farma”) i Joanne Rowling („Harry Potter”) autori su suvremenih bajki koje su čitale sve generacije, a ostvareni planetarni uspjeh uvrstio ih je u povijest bajkopisaca.
U digitalno doba i kultura, pa tako i književnost, postaju digitalni – ekranizacija književnih djela, pa tako i bajki i priča za djecu, najčešći su način upoznavanja djece s književnim djelima, iako su znanstveno dokazane prednosti čitanja djeci na glas (između ostaloga, prevencija i ispravljanje poteškoća u čitanju kod djece, pravilan izgovor). Kako bi osvijestili važnost čitanja na glas (bajki) djeci programima glasnog čitanja u knjižnicama priključili su se javne osobe (između ostalih, i bivša američka prva dama, Michelle Obama).
Da bajka ima svoje poklonike i u suvremeno doba govori postojanje festivala bajki, od kojih je, u ovom dijelu Europe, svakako najpoznatiji onaj u Ogulinu, rodnom gradu Ivane Brlić-Mažuranić, koji se održava od 2006. godine.
U ovom crno-bijelom svijetu ograničenja, u kojem su najteže premostive granice upravo u i među nama samima, kada je osvijestiti čovjeka u sebi i prepoznati ga u drugima podvig koji ponekad zahtjeva proces duhovne transformacije, bajke nemaju samo odgojno-obrazovnu svrhu djece, već terapeutsko djelovanje – čitanjem bajki prisjećamo se djeteta koje smo nekad bili i upravo u tim trenucima ono nas podsjeti da barem povremeno pogledamo svijet oko sebe onim radoznalim dječjim očima, u kojima su sve nijanse uvijek intenzivnije, a stvari puno jednostavnije nego li nam se to odraslima čini.
Tea Pavlović