AUTORSKE BAJKE U VASPITANJU I OBRAZOVANJU – MOGUĆNOSTI, PROGRAMI I PERSPEKTIVE
Narodne bajke su usmene priče koje se u prvom redu temelje na fantastičnom i čudesnom. Suočen sa težinom svakodnevnog života i s mnogobrojnim tajnama prirode čovjek je svojom maštom pokušao da dočara nešto ljepše i da svlada tajanstvene sile makar pomoću izmišljenih čuda. Bajka, čudesna i nevjerovatna priča, popularna i svima draga književna vrsta, koju smo svi čitali i slušali nebrojeno mnogo puta, stara je, možda, koliko je star i sam ljudski rod. Odvajkada nas obogaćuje mudrošću narodnog iskustva, ljepotom izvornog narodnog govora i obiljem stvaralačke mašte. U bajci je sve moguće, a stvarna granica između realnog i irealnog skoro je potpuno izbrisana. Tako su nastajali zmajevi, divovi, vještice, zli dusi, ali i dobre vile, moćne životinje i biljke koje su ljudima pomagale i donosile im sreću. A sreću je čovjek oduvijek priželjkivao i tražio, pa i danas se za nju bori.
U snovima, u željama , u bajkama, snage čovjekove nemaju granica: nemoguće postaje moguće, čak obično i svakodnevno. Ta zemlja iz snova, njeni ljudi divovi i čarobnjaci, njeni zlatni dvori, čudotvorni predmeti, životinje koje govore – postoje u pričama što nam ih je stvarao narod, nicale su u njegovim snovima, u njegovim željama i potrebama da živi bolje, ljepše i sretnije. U nastojanju da dosegnu lijepo, koje je nekad oličeno u vili-djevojci, nekad u bulbul-ptici, junaci bajki savladavaju, uz pomoć različitih nestvarnih bića sa nadnaravnim moćima, sve prepreke, ma kakve one bile. Bajke, međutim, nisu samo zabavne i zanimljive priče. U njima kao i u stvarnom životu postoje dobri i loši ljudi, pošteni i nepošteni, hrabri i kukavice.
Bajke nas uče poštenju, plemenitosti i čovječnosti, jačaju vjeru u pobjedu pravde. Princip na kojem počivaju sve bajke jeste pobjeda dobra nad zlim, a to dobro često je u bajkama oličeno u najmlađem bratu ili najmlađoj sestri. Tako , naprimjer, nesebičan i osjetljiv za tuđu nevolju, najmlađi carev sin, i pored toga što je najneiskusniji, uz pomoć životinja koje je gladne nahranio, vraća u život jedanaestoro svoje starije braće i njihove žene u bajci „Dvanaest braće i sestara“. Pripovijedanje u bajkama je jednostavno, uvijek u okviru saznavanja i poimanja svijeta djece.
Kao vrsta takozvane usmene narodne književnosti bajke su se sačuvale zahvaljujući predanju da bi se tek prije nekoliko stoljeća počele sakupljati i zapisivati. Približno u isto vrijeme javili su se u raznim zemljama i pisci i stvaraoci koji su se posebno inspirisali ljepotom ovog vida narodnog stvaralaštva i koji su se pokušali ogledati u pisanju bajki. Ta je pojava naročito došla do izražaja u doba književnog romantizma, kada se još i pojačao interes za prošlost i narodno stvaralaštvo. Autorska (književna, umjetnička) bajka je stilizovana čudesna priča proizašla iz folklorne bajke koja se, vremenom, osamostaljuje i razvija prevashodno po načelima autorskog teksta. Većina tadašnjih a i kasnijih bajkopisaca ugledala se upravo na to ogromno bogatstvo narodnih bajki i pisala je nove, uglavnom na osnovu stvaralački nadahnutog doživljaja ljepote, životnosti i maštovitosti narodnog pripovjedanja.
Dok narodne priče prikazuju iste, bezlične junake koji se ne razlikuju među sobom, autori prenose osobnost svakog junaka koji je prikazan kao živo, misleće i osjećajno biće.
Od tog dalekog doba kada je narod smišljao svoje lijepe i uzbudljive priče pa do naših dana nastalo je nebrojeno mnogo bajki, od kojih su nam svakako dobro poznate Grimove, Andersenove i Peroove bajke, a koje su svojim čarobnim kazivanjem uljepšale život brojnim generacijama i odraslih i djece, vodeći ih u uzbudljive, nestvarne svjetove u kojima vladaju posebni zakoni, drugačiji od onih koji vladaju u svijetu koji poznajemo iz zbilje.
Mala Crvenkapica , naivna i bezazlena, i ne sluti da neko može biti opak kao što je lukavi vuk. U tom carstvu tajanstvenih doživljaja, dobrih i zlih ljudi, izdvaja se divni lik Pepeljuge, skromne i vrijedne, koja na kraju biva nagrađena za svoje vrline. Sve ove bajke se čitaju zbog zanimljive i napete radnje, zbog tajanstvenih i uzbudljivih događaja, koji podstiču našu maštu. To su priče o dobru i zlu, o sreći i nesreći, o bogatstvu i bijedi. One govore o ljepoti i veličini žrtvovanja za dobro drugih („Plamena“), govore o najljepšim vrlinama koje mogu da krase čovjeka kao što su mudrost, vrednoća, dobrota, strpljenje, hrabrost. Tako je majušni Palčić svojom mudrošću i hrabrošću spasao svoju braću, tako je Pepeljuga dobrotom svoga srca oprostila svojim sestrama, tako princeza strpljivo nosi magareću kožu i radi najgrublje poslove dok joj se sreća ne nasmiješi.
Bajke Hansa Kristijana Andersena se odlikuju neobičnom ljepotom i one su ogledalo u kojem se mogu vidjeti ljudi iz svih slojeva naroda: siromašni i bogati, kraljevi i pastiri. Tu su naslikani ljudi i sredina u kojoj žive, istaknuti su pravičnost i prirodnost, a žigosani sebičnost, glupost i izvještačenost. Hans Kristijan je svoje bajke pisao za djecu, ali se iz njih i odrasli mogu mnogo čemu naučiti. Andersen saosjeća sa bijednim i poniženim, a bori se protiv grubosti, gluposti, laži, ulizivanja i nadmenosti. U bajci „Nova careva odjeća“ Andersen je ismijao glupost i dodvoravanje, a samog je cara izvrgao neviđenom ruglu. Andersenove bajke posjeduju još jednu veliku vrijednost. One s mnogo uvjerljivosti ističu vjeru u pobjedu dobra, pravde i istine; podstiču na upornost u borbi i radu; propovjedaju ljubav prema svemu što je lijepo i plemenito. No , kada je riječ o Andersenovim bajkama, u srcima djece drugog razreda, u to sam se kao biliotekar lično uvjerila, glavno mjesto pripada „ružnom pačetu“. Dok se čita ova bajka, stalno se očekuju čuda: da dođe vila i izbavi pače od nepravdi i uvreda, da budu kažnjene zločeste patke koje nedužnom pačetu žele smrt, da neko nauči lijepom ponašanju djevojčicu koja pače udara nogom, da uobraženoj kokoški pokaže da ima mnogo važnijih stvari od nošenja jaja. Naše iščekivanje i strpljenje na kraju bivaju nagrađeni i do tada „ružno pače“ preobražava se u prekrasnog bijelog labuda čiju ljepotu priznaju svi labudovi, a djeca mu izražavaju svoje divljenje.Ružno pače izrasta u najljepšeg među labudovima. Njegovu ljepotu priznaju svi drugi labudovi, a djeca mu izražavaju svoje divljenje.
Bajke književnice Ivane Brlić – Mažuranić u koje ona upliće mitološka bića i prenosi vjerovanja starih Slavena, opčinjavaju, pak, živom i uzbudljivom radnjom i čudesnom ljepotom, te su joj u svijetu stvorile glas „hrvatskog Andersena“. U njima je najprisutnija misao o dobru i zlu u svijetu. Svaka priča ima zastupnike dobra koji se bore za prevlast pravde i zasupnike zla koji se suprotstavljaju ljudima. U priči „Kako je Potjeh tražio istinu“ dvije su oprečne sile koje oličavaju Bjesomar i Svarožić. Bjesomarova moć upravljena je ka razaranju života i čovjeka. Tamna bića u ovoj priči u obličju bjesova naselila su svijet, razmiljela se svuda, nakazni i guravi oličavaju tamne sile u ljudskom društvu. Njima nasuprot je Svarožić – simbol, on svjetlošću oličava ljudsko opredjeljenje. Motiv o zmiji i djevojci i pretvaranje zmije u djevojk u bajci „Šuma Striborova“ je čest i u predanju slavenskih naroda. Kad se njeni junaci nađu u nevolji, onda se sva priroda počne buniti i smišljati da stane na stranu pravde. Priroda i šuma su pozornica svakakvog događanja, na nju izlaze vile, čudni stvorovi iz svojih zabrana da kažu kako vide i zamišljaju svijet.
U modernim poetskim bajkama Grozdane Olujić i Ahmeta Hromadžića neka fina veza između čarolije i realističkog slikanja dovedena je ovdje do svoga punog sklada. Poput Andersenove bajke-parabole „Ružno pače“ tu je i bajka Grozdane Olujić o najmanjem cvijetu suncokreta, koji je patio zbog svoje sićušnosti, dok jedne noći pune mjesečine nije prhnuo u nebo, sav srebrn i shvatio da je Maslačak. Neke od njenih bajki kao „Dječak i princeza“, pričaju o usamljenosti gradske djece zatvorene u kule od betona i stakla. U svojoj staklenoj kuli, a ta kula je svaka naša višespratnica, dječak sanja o princezi, zapravo djevojčici iz susjedne višespratnice. San i bajka ih sjedinjuju i donose im radost koju samotnoj gradskoj djeci donosi i „Princ oblaka“ iz istoimene priče, u bajci i dječijoj mašti ne prestajući da leti i posjećuje usamljene djevojčice i dječake ma gdje se oni nalazili.
Bajka koja plijeni srca djece širom svijeta svojom zanimljivošću svakako je „Alisa u zemlji čuda“. Glavna junakinja zapada u čitav niz najrazličitijih situacija, neprestano joj se nešto događa. . U ovoj knjizi ništa nije obično, svakidašnje. Ispričana je u vidu sna, a svi znamo da se u snovima dešavaju najčudnije i najnenevjerovatnije stvari. Od časa kada Luis Kerol započinje svoju priču pa do kraja, on nas pušta da zajedno s Alisom dijelimo taj svijet snova kao da je pravi, da se iznenađujemo onim što nikada ranije nismo vidjeli, da doživljavamo brojna uzbuđenja, gledajući Alisu kako se čas smanjuje, a čas raste zahvaljujući raznim čarobnim napicima i zalogajima, te da zajedno s njom „umiremo od straha“ i „pucamo“ od smijeha. Pisac želi da postigne nešto veoma važno za uspjeh književnog djela – on želi da se mi čitaoci nađemo u Alisinoj koži, da doživimo identifikaciju sa glavnim likom. Osjećamo da je potrebno da se i mi, poput Alise, odvažimo i ne razmišljajući previše, spustimo u zečju jamu i tako zadovoljimo svoju radoznalost.
Engleski pisac Oskar Vajld svojim je bajkama iz zbirke „Srećni kraljević“ dao jednu novu notu, jednu novu dimenziju, netipičnu u odnosu na poznate bajke Andersenove ili braće Grim. Smjelost da postojeći model bajke obogati naročito je došla do izražaja u njegovoj čuvenoj bajci „Slavuj i ruža“ u kojoj se umjesto vila, čarobnjaka divova i prinčeva susrećemo sa studentom, likom koji je sasvim blizak našem svijetu. Taj student je obrazovan, zna sve mudrosti i filozofije, ali to mu nije dovoljno, jer nema crvenu ružu, a ona je onaj ključ do voljene osobe. Najednom imamo ljubavnu priču skopčanu sa ljubavnom patnjom i žudnjom na način kakav bajka do tada ne poznaje. I onda zaplet sa klasičnim razrješenjem u kome neko pomaže glavnom junaku, neko ko u priču ulazi da bi sve učinio sretnim. Međutim, u Vajldovoj netipičnoj bajci onaj ko pomaže, sam strada, konačni cilj, zadobivanje ljubavi, se ne ostvaruje, a onaj ko traga za većim od znanja, za ljubavlju, student, zaključuje: „Kako je ljubav glupa. Nije ni napola tako korisna kao logika…Zaista je sasvim nepraktična…“. Ovakav kraj obično ne nalazimo u bajkama. Ne samo da se žuđeno ne dostigne, nego se ono i diskvalificira i to rječnikom koji nije primjeren bajci: logika, nepraktično… osim toga, bajka koja direktno počinje podučavati, moralizirati, biti didaktična – nevezano za to koliko je to „iskustvo“ studentovo tačno.
Naša regionalana autorska bajka je veoma bogata, kvalitetna i raznovrsna.
Pripovjedač modernih poetskih bajki Ahmet Hromadžić, umio je da nam dočara prave zbiljske bajke ili bajkovite zbilje, u koje vjerujemo. Iznjedrena iz njegovog majstorskog pripovjedanja, nesmanjenim intenitetom, kroz mračni prostor vremena, kada sam i sama bila njen prvobitni čitalac, isijava bajka o plamenoj ptici koja na svojim plamenim, vatrenim krilima leti hladnim svijetom, punom zime i vijavica, osvjetljavajući ga svojim letom i omogućujući i drugim stvorovima da se probiju do prostranih sunčanih svjetova u kojima vlada svijetlo i toplo sunce. Hromadžićeva „Plamena“ krilatija je i svjetlija od Žar-ptice o kojoj se pripovjeda u narodnim bajkama. Ona je sva sazdana od svjetlosti, slivena od ljubavi, i požrtvovanja. Ona će sagorjeti u toj svojoj vjeri, ali će svjetlost njenog plamena u kome gori, drugima osvjetljavati put ka vječnoj svjetlosti. Povešće sa sobom stotine i hiljade drugih ptica. Da se na njenom plamenu ogriju i nastave put dalje. A Plamena sve to čini – ne zbog sebe, već veličanstveno i plemenito – za druge.
L.F. Baum u Predgovoru svoje knjige „Čarobnjak iz Oza“ iznosi zanimljivo mišljenje po kojem se“ starodrevna bajka, koju su slušala mnoga pokoljenja, može se u dječijoj književnosti svrstati među „istorijske“. Sadašnje vrijeme traži novije „čudesne priče“, u kojima nema uvijek istih duhova, patuljaka i vila, kao ni svih onih jezovitih i strašnih događaja što su ih autori smišljali da bi istaknuli zastrašujuću pouku svoje pripovijesti. Moderno obrazovanje uključuje modernu pouku; zato današnje dijete traži u svojim bajkama samo zabavu i rado se odriće svih odbojnih primjedaba. Držeći se toga, priča o čudesnom Čarobnjaku iz Oza napisana je samo za zabavu današnje djece. Ona teži da bude moderna bajka u kojoj su zadržana čuda i radosti, a izostavljene patnje i more“.
U svojim fantastičnim i modernim bajkama iz zbirke „Karamba-Baramba“ Slavko Janevski majstorski unosi u klišeje i šablone narodnih priča nove sadržaje iz savremenog svijeta fantastike i tehničkih otkrića, te na taj način osavremenjuje sadržaj i smisao bajkovitog pripovjedanja kakvo je poznato narodu. Glavni junak njegovih priča je dječak-čarobnjak koji stvara crteže koji ožive, ulivajući im duh i san, kao i sam život, tako stiže i do Afrike, dojezdi do Azije… On susreće u svojoj nesputanoj stvaralačkoj mašti, crnog dječaka Karambu-Barambu, koga pošto ga oživi na svom crtežu, silno zavoli i s njim doživljava najfantastičnije zgode. Stvarajući modernu fantastiku, Janevski je stvorio modernu bajku. Velika njena vrijednost je što ona nije samo proizvod fantazije, nego je čvrsto vezana za realnost, za stvarnost svjetova kojima je zaplovila.
Savremeni italijanski pisac Đani Rodari napisao je niz knjiga za djecu različitih uzrasta kojima se znao izvanredno približiti, služeći se magičnim ključem fantazije, a koje su, na radost učenika, našle svoje mjesto i u školskoj lektiri Njegova je mašta domišljata i stvaralački živa. Dijalog koji uspostavlja s malim čitaocem, otkriva nam njegovu pjesničku dušu., ali i smisao za realne odnose u svijetu malih i odraslih koji će on znati obaogatiti humorom. U zbirci „Đip u televizoru“pratimo putovanje glavnog junaka kroz svemir, njegovo uskakanje iz jednog u drugi televizijski ekran, njegovo skakutanje s kraja na kraj svijeta: sad ga vidimo u dubinama Sredozemnog mora, na trenutak se pojavi u našim šumama, da bi munjevito poletio u nekom drugom pravcu. Za ovu svoju knjigu pisac kaže da ona, općenito uzevši, nije poučno već zabavno štivo, sa čime se ne bismo mogli složiti. Ako u operaciji spasavanja Đipa učestvuju i sarađuju mnogi naučnici dobre volje, ako se u jednom momentu mogu da isključe nesuglasice u svijetu, zar to nije jasna pouka i piščeva poruka? Rodari se svim bićem zalaže za bolju sutrašnjicu ljudi, on je svoje pero stavio u službu plemenitosti i ljudskog sporazumijevanja. Japanskog naučnika Jamanaku, on nije tek tako uveo u radnju knjige. Neko je morao da kaže kako ljudski život vrijedi više od svih izuma – zemaljskih i svemirskih i nije slučajno što to kaže sin zemlje koja je osjetila strahote atomske bombe. Edukativni momenat, to jest poučavanje djece, nije nametljivo prisutan već prirodno proizilazi iz toka radnje. Rodari je napisao u ovoj knjizi i nekoliko „svemirskih priča“ da razigra maštu djeteta i da stare bajke u svemirskoj varijanti učini što bližim savremenom čitaocu.
U romanu „Putovanje Plave Strijele“ personificirane igračke solidarne s dječakom Frančeskom koji silno želi prekrasni električni voz Plavu Strijelu, kao i drugom djecom kojima su igračke nedostupne, odluče napustiti svoju gospodaricu Befanu i same usrećiti mališane. Cijela galerija neobičnih „likova“, niz čudesnih zbivanja, otkrivaju bogatu stvaralačku maštu Đanija Rodarija.
U zbirci pak čudesnih „Telefonskih priča“ zamišljenoj kao priče što ih računovođa Bjanči priča telefonom svojoj kčerkici da bi lakše mogla zaspati, Đani Rodari provodi svoje junake kroz nemoguće situacije i događaje, ne samo u prošlosti i sadašnjosti nego i u budućnosti. U svakoj od priča u ovoj knjizi događa se nešto neobično, neočekivano, čudno, čudesno. U njima se kao junaci pored djece i odraslih pojavljuju miš iz stripova, ljubičica, rakovi, odbjegli nos, trolejbus, brojevi, čarobnjaci, te fantastičana bića. Uprkos neobičnim događajima i stvarima Rodarijeve priče su duboko ukorijenjene u stvarnost, u svakodnevni život, da bi se odatle neočekivano vinule u predjele čudesnog i nemogućeg. Iako nisu pisane radi poruka i pouka, Rodarijeve „Telefonske priče“ zadovoljavaju i ovaj školski zahtjev: iz priča „Rat zvona“ i „Jedan i sedam“ jasno se uočava piščev antiratni stav i njegova želje da uvjeri ljude da su isti i onda kad se međusobno razlikuju po imenima, jeziku, boji kože.
Poslije ovog kratkog putovanja svijetom autorskih bajki, koje su većim djelom nastavnim planom uvrštene kao dio obavezne školske lektire učenika osnovnih škola, ostaje nam da zaključimo da bajke ostaju svevremena i vječna književna vrsta, jer spajaju dva svijeta u jednom svijetu; svijet jave i svijet sna. Poslije čitanja u nama izazivaju osjećanje spokoja, mira i radosti, drago nam je što je bar u svijetu bajke onako kako bi trebalo biti u našem: čovječno, plemenito i istinito. Ma u kojem pravcu se moderna autorska bajka dalje razvijala, obogaćujući svoju žanrovsku strukturu i pralogođavajući se senzibilitetu modernog čitaoca, uvijek će nas učiti dobroti, ljubavi, istini i pravednosti, borbi za one vrijednosti života bez kojih ne bismo mogli zamisliti svijet u kojem živimo.
Tatjana Tomić, dipl. komparativista i bibliotekar
Gradačac, Bosna i Hercegovina