Skip to main content

O HLADNOM IZVORU USRED VRELOG LJETNJEG DANA

 

Nakon nedavnog učešća na Festivalu kratkih književnih formi koji je organizovao Institut za nauku, alternativu, kulturu i umjetnost iz Skoplja ostala su otvorena brojna pitanja koja odzvanjaju u mojoj glavi – među njima i to da li pisanjem kratkih formi doprinosimo ili štetimo književnosti, da li književnost moramo prezentovati kroz performanse da bi bila zapažena i šta za mene lično predstavlja pisanje kratkih formi.

I naravno, na ova i brojna druga pitanja koja su otvorena tokom ovog skupa ne postoji jednostavan odgovor i ne postoji tek nekoliko uzroka i posljedica, već će nam za pravo sagledavanje stvari sigurno trebati vremena. Pa ipak, pokušati da sagledamo kako smo došli dovde i koji su to pozitivni i negativni aspekti aktuelnog trenutka u kome kratke književne forme uzimaju sve više maha –  nije samo važno, nego i neophodno.

Prvo, promijenilo se mnogo toga u čitanju i pisanju. Ljudi žive mnogo bržim tempom nego prije recimo pedeset godina, pa su se samim tim promijenile i navike kada su književnost, umjetnost i kultura u pitanju. Nažalost, negativna strana tih promjena jeste to što se sve češće teži ka instant sadržajima – sad i ovdje, a istraživanja sve češće pokazuju kako odrasli i djeca sve manje čitaju. U eri digitalizacije u kojoj su društvene mreže učinile da video postane jedna od najvažnijih formi, čini se da ne možemo kriviti ni odrasle ni djecu sa kojima proživljavamo sve promjene.

Ili, ipak možemo?

Ponekad mi se čini da je situacija jednostavna – da smo mi, svi zajedno pristali na takve uslove i da smo lako potpali pod negativne uticaje digitalnog okruženja, ne razmišljajući o posljedicama. To se lako može ilustrovati kroz primjere ljudi koji često kažu da gledaju nekvalitetne TV sadržaje jer se prosto drugačiji ne nude, zaboravljajući pritom da upravo oni drže daljinski upravljač u svojim rukama i da bi sve moglo drugačije, kada bi ljudi postali dovoljno buntovni da ne prihvataju sve što im se servira.

Digitalna era je i olakšala komunikaciju sa publikom – danas je lakše nego ikada plasirati stvaralaštvo, a često se tu upadne u zamku. Neko od učesnika skupa pomenuo je da se ono što je popularno često (pogrešno) smatra kvalitetnim, na šta sam ponovo pomislila na situaciju sa daljinskim upravljačem i da je upravo na nama koji pišemo, čitamo i/ili se bavimo kritikom odgovrnost da takve pojave prepoznamo i ne dajemo im na značaju, pa makar ni toliko omraženim „lajkom“.

Smatram da se moramo pomiriti sa situacijom da se digitalizacija neće zaustaviti, a da smo mi ti koji moramo naći načina da književnom stvaralaštvu, kvalitetnom književnom stvaralaštvu, vratimo mjesto koje mu pripada – uključujući i kratke književne forme koje imaju važno mjesto u svjetskoj književnosti. Aktivnijm učešćem ozbiljnih institucija, češćim „online“ događajima i mudrim korišćenjem digitalnih resursa mislim da se može napraviti čudo.

I na kraju, stižem i do posljednjeg pitanja koje često postavljam sama sebi – šta je za mene kratka književna forma? Najjednostavniji odgovor je: hladan izvor sa koga se napijem vode u vreli ljetnji dan. Bilo da čitam ili sama pišem, za mene su poezija, kratke priče, crtice nešto što mi pomaže da u užurbanoj svakodnevici priuštim sebi ono u čemu istinski uživam, što okrepljuje moj duh i u šta vjerujem. I zato bih završila ovdje konstatacijom da duboko u sebi ne vjerujem da kratke književne forme mogu štetiti kvalitetu književnosti, ali da lično sanjam o mirnim danima u kojima su knjiga koja čitam ili ona koju pišem moj glavni, a ne tek uzgredni posao.

 

Aleksandra Vujisić

 

Podgorica, Crna Gora