Sead Husić Beli
Izbjegličko iskustvo u romanima Enesa Topalovića
U ovome radu analizirat ćemo romane Enesa Topalovića u kojima je tematizirana bosanskohercegovačka ratna priča devedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Ono što se može primijetiti jeste izbjeglička pozicija onih koji su napustili svoj zavičaj i njihovo iskustvo unutar novih kulturoloških sistema. Topalović se svojim romanima pridružuje onim piscima čiji su romani kontekstualizirani ratnim stradanjima i posljedicama koje su proizvedene ratom.
I
U svom prvom romanu Let kroz snove Topalović govori o dvojici braće: Jusi i Omeru. Roman ima četrnaeset poglavlja i počinje Omerovim iskazom o traganju za smislom života i postojanjem. Sve vrijeme, za razliku od Juse, Omer je povučen dječak koji ima tajnu, tj. umije kontrolisati snove i u snovima, kao predmotivima, otkriva mu se budućnost. Istina, bilo je trenutaka kada su snovi nadjačali onoga koji ih sanja – kontroliše. Nakon gubitka roditelja, dvojica braće primorani su napustiti svoj zavičaj i otići u Sarajevo živjeti kod starije braće. Tu nastaju prve nesuglasice sa okolinom i prva snalaženja obojice u novim uvjetima života. Naime, gradski život sa svim svojim okvirima predstavlja jednu novu navikavajuću situaciju: obojica su primorani da se uklapaju u novu sredinu, koja je, za razliku od prethodne, prljava i teška. Ovdje Topalović idealizira selo gdje se primjećuje crno-bijela slika: gradski prostor kao suprotnost seoskoj idili.
U ovome romanu se govori o periodu prije rata i samom početku rata. Naime, taj će motiv Topalović proširiti u svojoj prozi u druga dva romana. Ovdje počinje ratna priča koja je proizvela jedan ratni identitet i izbjegličku poziciju ljudi sa ovih prostora koji su naselili nove „zavičajne“ prostore. Ti ljudi su, logikom ratne pošasti, bili primorani da organiziraju svoj život u drukčijem ekonomskom, društvenom i svakom drugom okviru. Ovdje je ta izbjeglička priča ostvarena na mikroplanu, unutar jedne države: iz svoga zavičaja do Sarajeva. Sigurno je trauma toga prelaska manja, samim tim, što je jezik kao jedan od karakteristika identiteta, u ovome slučaju, ostao isti, maternji sa različitim dijalektom, budući da su Topalovićevi junaci determinizirani svojim zavičajnim govorom. Topalovićevi junaci, noseći u sebi zavičajni dijalekt, tj. njihov idiolekt postaje njihovo obilježje kojim se otkrivaju novoj srednini. Njihovo govorno obilježje jeste njihova urođena slika, koja se sada nadograđuje novim jezičkim iskustvom. Ovaj roman, rečeno je, tek na kraju govori o ratnom stradanju i početku rata na ovim prostorima. Taj ratni motiv u ovome romanu nije u prvom planu. Naprotiv! Kao što je u recenziji romana zapisao Nihad Agić ovo je roman o ličnim istinama koje teže ka metafizičkom prosvjetljenju. Zapravo, ovo je roman koji je kontekstualiziran povijesnim stradanjima, ali je, u prvom planu, ovdje ispričana lična istina Jusina u duhu imperfekta, jer roman, prije svega, kao umjetnička forma, ne živi od vječnih, nego od ličnih istina i priča. (Agić) Uzimajući uobzir njihovu poziciju, tj. ostvarujući se sa margina društva oni postaju glas kako o sebi tako i o društvu koje u sebi, kao i svako, ima obred inicijacije, koji se realizira na jedan način, tj. simbolički, zelene hlače postaju predmetom podsmjehivanja i neuspješne realizacije u novoj sredini, tačnije, razredu u koji je Omer pošao. Naprimjer, i Jusina nemogućnost ovladavanja „novim“ jezikom (sredinom) postaje njegova pozicija koju je doktor Karlo na prvi pogled primijetio. Na kraju romana Jusina duša se spoji u jednom trenutku sa Omerovom i to biva početak vezivanja sa prethodnicima koji su, napustivši svoj zemaljski zavičaj, naselili jedan drugi prostor u kojem traganja više nema. Sada je to traganje ostavljeno u amanet onima koji su ostali, odnosno porodična hronika se nastavlja sada u malome Omeru, sinu Jusinome.
Pored ličnih istina koje su u ovome romanu u prvom planu, Topalović svoj postupak gradi na jedan neobičan način. Sam narator jeste Omerova duša, svijest, koja želi sagledati sebe u svojoj slojevitosti i povijesnoj zatečenosti, tražeći smisao. Sve događaje, zapravo, vidi njegovo, kako piše Topalović, „svevideće oko“ koje, tragajući za smislom, ostvaruje se čas kao patnja, čas kao strast.
II
U svom romanu Na kraju svega[1] Enes Topalović pripovijeda o dvojici: Kasimu i Jakubu koji se susreću, nakon svega, u jednom Internacionalnom kulturnom centru, tzv. klubu, u gradu Bergenu, kišovitom i hladnom, na zapadnoj obali Norveške. U tom se klubu okupljaju oni koji su protjerani iz svoga zavičaja eda bi u istom „oživili“ zavičaj. Zavičaj koji nije više isti, koji je doživio destrukciju i jednu ratnu priču. Nakon tog sudbonosnog susreta priča počinje da se, u sjećanjima obojice, odmotava. Priča koja „na kraju“ počinje ispočetka, odnosno, Kasim, narator, pripovijedajući o sebi i Jakubu, govori o djetinjstvu, školovanju jednoga, a drugi je bio od onih koji ne poštuje pravila niti vjeruje u školu. Taj drugi Jakub je suprotnost Kasimova kojom se jedan krug: djetinjasti, mladalački, ratni, vrijeme izbjeglištva, i vrijeme sjećanja, pričom kojom Kasim pripovijeda zatvara. Krug u ovome romanu u ontološkome smislu na simboličan način, ratnom pričom, biva sudbonosnim u kontekstu zakonitosti vremena i običaja društva, s jedne strane, a opet, čovjek, zahvaćen zakonom, nijekajući ga, samim tim ga i priznaje, tj. Kasimova i Jakubova putešestvija unutar nutrine njihova bića biva potaknuta običajnim i zakonitim. Običajnim u kontekstu zavičaja, zakonitim u kontekstu povijesti koja se ponavlja sa jednom razlikom. Razlika je u ljudima koji na ovaj ili onaj način bivaju gurnuti u povijest i na koncu stradavaju. Otuda, ovaj roman, tematizirajući bosanskohercegovačko ratno vrijeme devedesetih, epizodno, govori o istim onim užasnim zločinima, koji su se desili (ideolozi će prethodnim ratom opravdavati onaj koji oni čine u vremenu svoga „bitka“, tj. ovdje bi se mnogi zapitali u kojem ratu) u iščezlim ratovima koji su u priči, materinoj, sačuvani. To, uvjetno rečeno, čuvanje priča jeste alternativni iskaz kojim se „upozoravaju“ oni koji slušaju, tj. ljudi kojim iskustvo ne može nadomjestiti povijesnu sliku. Povijesna slika biva kanon kojim se, rečeno je, opravdava ista, tj. (nova)? Drugim riječima, historiografija jeste tekst kojim se gradi stvarnost! Samo to alternativno sjećanje, odnosno individualno iskustvo ostaje (istinit) zapis o vremenu! Zapis kojim se, ipak, budućnost ne može izmijeniti. Jedan povijesni točak prostora kojim su obilježeni Topalovićevi likovi u sebi, s vremena na vrijeme, doživljava istu povijesnu sliku razaranja i protjerivanja ljudi, nebitno, s koje ili čije strane? Strana u ideološkom smislu u ovom kontekstu nije bitna na način da se u govoru i postupcima protagonista romana ostvaruje kao prevlast ili želja da se Drugi u svom biću uništi. Koliko god, historijsko-zavičajna slika određuje ljude, Topalovićevi likovi doživljavaju određenu vrstu katarze, odnosno vlastito propitivanje života i sebe u njemu, i zavičajnoga i zakonitoga u vremenu, dovodi iste do pozicije kojom bivaju samoosviješteni. Iako ih zavičajna slika dovodi do njihove nutrine, želeći preživjeti Haos, isti govorom i svojim izbjeglištvom prevazilaze ratnu − zavičajnu sliku. Sve vrijeme Topalović gradi roman na opoziciji Kasimovoj i Jakubovoj. Na početku romana, detektivskom bilježnicom, pripovjedač bilježi njhove osobine. Naprimjer:
„Jakub. Zanimanje: bez zanimanja.
Kasim. Zanimanje: učitelj i klupski mudrijaš.
Jakub. Neoženjen. Sedmoro djece (za koju je znao).
Kasim. Oženjen. Dvoje djece, srećom ne liče na njega.
Jakub. Zdrav kao kamen. Ni dlaka mu ne fali.
Kasim. Bolesno tijelo i slomljen duh. Proćelav i nagluh.
Jakub. Pun para. U svakoj državi i svakoj valuti.
Kasim. Socijala. Go ko kostur. Pun loto nade, a nema da zaigra.
Jakub. Pun svijet prijatelja i (neprijatelja).
Kasim. Druguje s klubom koji ne podnosi.
Jakub. Omiljen kod žena. Samo je Džingis Kan imao više uspjeha.
Kasim. Nikad nije prevario onu koja mu je u grahu dodijeljena.
Jakub. Vinopija, pivom mezeti.
Kasim. Trezvenjak, povraća od alkohola.
Jakub. Kockar bez premca, i (u) život ulaže.
Kasim. Nikad ni pišpila[2] da pobjedi.
Jakub. Odrobijao svoje (zasluženo).
Kasim. Ni mrava zgazio nije. A robuje nervozi.
Jakub. Kušao sve, slano i slatko, znane i neznane životne okuse.
Kasim. Gledao filmove i čitao o tome.“ (Topalović 2011:17)
Kasim je čovjek od reda i zakona. On zaključuje da je „Vjerno služio sistemu, a on me gazio.“ (Topalović 2011:79) gdje se nameće pitanje prestupništva i sistema koji ljude čini prestupnicima. Kasimovo pozivanje na sistem i red, jeste njegova potreba da objasni sebe, s jedne strane, dok i sam sistem postaje jedan destruktivni dio koji legitimizira haos. Svojim dezertiranjem iz vojske za porodicom i boljim životom Kasim uspostavlja, kao i Jakub, ali na drugi način, diskurs delegitimiteta ideoloških zajednica, odnosno, čovjek postaje dekolektiviziran. Svoje postojanje opravdava ne sistemom, niti željom da sistem mijenja. Naravno, dekolektivizirani subjekt priznaje sistem, tj. zakon, ali njegov bijeg jeste nadvladavanje istoga a ne sudjelovanje u njemu iz herojske pozicije. Takva pozicija u početku rata biva (legitimizirana) zavičajem i poviješću, ali se, nakon svega, u Kasimu „budi“ svijest da isti nadvlada činom napuštanja, ne moralizirajući, nego, kontemplacijom i domom, odnosno porodicom opravdava svoj čin. Drugim riječima, Kasim svoju poziciju – kao čovjeka koji je zahvaćen ratom – smatra jedino opravdanom, ukoliko istu nadvlada na ovaj ili onaj način. I njegovo pripadanje, njegov potpis, iznuđen običajnim pravom, samoproglašenoj Autonomnoj pokrajini zapadna Bosna, biva preispitivano, budući da Kasim, čovjek od reda i zakona, ne želi učestvovati ni na kakav način u tom ratnom haosu.
S druge strane, Jakub od početka „prevazilazi“ zavičaj i tradiciju samim tim što ih napušta. Njegov bijeg, kojim Jakub kao jedinu „moralnu“ vertikalu vidi bildanjem svoga ega, jeste pokušaj da se odupre kolektivnim ustrojstvima i zavičajnim usmjerenjima koji postaju nepisani kanon. Jakub je čovjek od akcije! On gradi nanovo poredak – individualni koji, opet, postaje dio jednog kulturološkoga konteksta u kojem Jakub sudjeluje na konstruktivan način, popunjavajući ga gdje će se desiti kod Jakuba ista ona osviještenost koju Kasim ima, ali na drugi način. Nakon učestvovanja u ratu, potaknut, ipak zavičajem, vraćanjem duga zavičaju, i ranjavanja Jakub, kontemplirajući, komentariše svoj život na način da ga smatra ništavnim, odnosno njegova nihilistička pozicija ipak biva smirena logikom vremena. Sam Jakub, nakon svega, vidi svoju svrhu u čitanju knjiga i pomaganju onima kojima se mora pomoći. Jedinu utjehu, zapravo, vidi što se svome životu može nasmijati. Jakub, u početku nihilista, ne priznavajući zavičaj, postaje individualni poredak, koji, potaknut zavičajem, ali opet i zločinom u kojem učestvuje, doživljava katarzu u svom, sada tijelu, prepunom rana i ožiljaka. Nakon svega, nakog sjećanja na nihilistički fragment svoga života Jakub doživljava rezignaciju i jedinu utjehu vidi, kada je (progledao), da se nasmije sebi i sistemu kao takvom. Intimno, pokušavajući vratiti dug sam sebi, čita knjige i pomaže ljudima.
Naime, sve vrijeme bivstvovanja obojica prelaze jedan, u romanu, na jako simboličan način, put kojim se pokušavaju uklopiti u svijet koji ih okružuje, kojem svjedoče i koji ih uniformiše! Sam čin, kako to piše Topalović, prelaska Velikoga brda jeste ulazak u jedan gradski prostor koji je određen onim iskustvom koji je, u ovom slučaju, seoskim ljudima nepoznat. Naime, taj gradski sarajevski prostor iskustveno u sebi gradi obred inicijacije u kojem kupovinom, primjerice cigle na ulici, se zadobija jedna vrsta legitimiteta. Taj obred inicijacije preživljavaju obojica: kupujući cigle i gubeći garderobu od uličnih šibičara. Odnosno, Topalović razvija simboliku Velikoga brda kao jedne proširene priče, one koja u sebi gradi / nadograđuje inicijaciju kao jednu neminovnost. Veliko brdo, kao topos njihova zavičaja, postaje metafora općega kojom se pokušavaju – oni koji pomjeraju granice – uklopiti, odnosno prošiti vidokrug povijesni, ratni, običajni i zakonski. Simbolično, na kraju svega, Kasim i Jakub se vraćaju zavičaju gdje se zavičaj čita kao mjesto koje se nije izmijenilo, odnosno obojica čitajući na nišanima imena svoji roditelja čitaju (sebe). Topalović ovim činom pokazuje da ljudi gurnuti u običaje i zakone na koncu i stradavaju zbog istoga. Jedino zapis kao takav, pa i kolektivni – groblje, ostaje na drugoj strani. Taj kolektivni prostor ipak se pokazuje u svom najdubljem smislu kao mjesto kojim se popunjava kolektivna slika „vremena“ koje je iščezlo i koje ostaje u formi pisma, tj. ponovno propitivanje kojim će se graditi povijesna slika.
Zapravo, Topalovićevi „junaci“ pokušavajući pronaći sebe demistificiraju rat i ratnu priču, gdje njihova svijet u sebi izgrađuje jednu drugu poruku. Poruku kojom se želi nadvladati opći haos i kategorija općega kao neminovnoga na jedan kontemplativan način, što im na kraju i polazi za rukom. Istina, apsurd ili neminovnost jeste da oni na takav način, spašavajući sebe, postaju antijunaci, odnosno dezintegrisani likovi koji jedino na donkihostki način pomjeraju granice. U početku, junaci zahvaćeni ratom, apsorbiraju misao koja ih na koncu u kontekstu junaka, koji je od akcije, pretvara u jedan kontemplativni diskurs kojim se proširuju granice, ali ne u kontekstu antičkoga junaka koji gine u ime domovine, časti – bivajući sam na povijesnoj vjetrometini. S druge strane, Na kraju svega je roman kojim Topalović propituje povijesne procese i njihove zablude, odnosno neminovnost povijesnoga procesa koji „guta“ ljude gdje isti, odnosno antijunaci, sazrijevajući u intimnom i povijesnom, jedinu utjehu vide u tome što se mogu, u konačnici, nasmijati sebi, budući da Čovjek niti može biti Natčovjek niti može biti pobijeđen. Na koncu Čovjek je bivstvovanje!
III
U svom zadnjem romanu simbolična naziva Amanet mreža Topalović pripovijeda o Arasu Bahti, čovjeku koji je protjeran iz svoga zavičaja. Taj zavičaj kao i u prethodnom romanu dezintegrisan je i narušen ratnim stradanjima, koji na balkanoidnim prostorima često ostavljaju (a gdje ne ostavljaju?) posljedice kojima se često u budućnosti i branimo, i lažemo, i tražimo istinu – svoju – zanemarujući drugu i drukčiju. Obično je glas „istine“ na ovim prostorima narušen ideološkim bojama prvoga reda. Zanimljivo je što je ovaj prostor i danas određen svojom prošlosti u mjeri u kojoj se to ne bi smjelo dešavati. Naime, vraćajući se na svoje lične istine, obično se odlazi u historijske provalije i projekte koji su, do sada, u najvećoj mjeri propali, bez obzira na posljedice koje su stvorene istima: nepravda i izbjeglička priča na svim stranama koje su na isti način nesretne; razna protjerivanja i etnička čišćenja i brisanja ljudi sa njihovih prostora na kojima su godinama živjeli. Također, jedan od najtežih oblika destrukcije i animalnoga poretka na ovim prostorima, jesu silovanja žena koje su, samim tim, i osuđene, odnosno obilježene i nakon rata sa svim traumama i posljedicama tih nasilničkih činova. No, nakon ove digresije vratimo se Bahti i njegovim izbjegličkim putešestvijama. Bahto je, upravo, čovjek koji je zbog pomenutih razloga morao napustiti zavičaj. Nakon dolaska iz Višegrada, gdje je radio kao profesor srpskohrvatskoga jezika u višegradskoj gimnaziji, u Bergen, ostavlja ga žena i sa sobom odvodi djecu kojima nova država mijenja njihova imena, radi njihove sigurnosti. Naime, nakon kolektivnoga loma Bahto doživljava i porodično rasulo, proces, u kojem je on proglašen depresivnim i kao takav opasan za djecu. Njegova supruga, Srpkinja, po imenu Vera, napustivši ga počela je novi život sa „vikingom“ i djecom čija su imena promijenjena: Neira i Amar, tj. Tina i Oskar. Svoje novo iskustvo pokušava uljepšati tako što radi kao taksista u Bergenu, pišući priče o svom zavičaju. Taksirajući, Bahto susreće Sofie Bakke, profesoricu antropologije iz Bergena i svoj izbjeglički status preživljava slušajući sve vrijeme u taksiju Merlinove pjesme. Preko svoje profesorice upoznaje se sa hafizom Ademom Demirlićem, koji je iz Travnika, po istoj izbjegličkoj logici, došao u Norvešku.
S druge strane, u romanu pored spomenute izbjegličke pozicije Arasa Bahte postoji još niz priča koje su integrisane u tekst. Bahto, pored toga što taksirajući preživljava pokušavajući pronaći ili, bolje rečeno, izgraditi novi mir, on, pišući priče, čuva sjećanje na zavičaj. Njegove priče čita profesorica i hafiz. On u svojim pričama od prve „Okan“ pa sve do zadnje „Crne ovce“ bilježi sjećanja iz bosanskohercegovačke prošlosti ispisujući priče koje su determinizirane lokalnim folklorom i običajnim pravima. Naime, u prvom planu jeste prognanik koji se sjeća svoga zavičaja pišući priče o domovini ali ta druga pripovjedačka linija jeste odgovor na njegovo stradanje. Tačnije, u svojim pričama Bahto propituje duh svoje zemlje i ljude koji, dijeleći isti zavičaj, bez obzira na njihovo etničko izjašnjavanje, dijele istu sudbinu zemlje na kojoj su se prelamali odnosi velikih sila. Otuda, u svojoj priči „Mjesto“ autor Aras Bahto glavnome protagonisti daje ime Bahto, tj. Bahto je alterego, autobiografija Arasova, taksiste, koji vraćajući se u zavičaj isti ne prepoznaje. Njegova Foča, sada Srbinje, upisano u katastar – novi, legitimira prethodni rat i nasilje koje je učinjeno, ali Topalović ovom pričom otvara dijalog koji ne pretendira da ovlada istinom, jer Aras vraćajući se kući, avliji, zatiče ljudi koji su, također, protjerani iz svoga doma.
U svojoj priči „Očev nauk“ Topalović progovara o sudbini onoga čovjeka kojem je govor uskraćen, tj. Mustafa, svršenik Vojne akademije u Titino vrijeme na kraju ne želeći se izjasniti onako kako državni aparat smatra da treba, ostaje neopredijeljen, ne pristajući na kolektivne istine u kojima se propagira ideološka slika – ista ona koja je na ove prostore „donijela“ klaonice, konclogore i najveće zločine nakon Drugog svjetskog rata. Mustafa, čovjek kojem nije omogućen govor, jer je njegova pozicija potlačenoga čovjeka a potlačenima je govor uskraćen (Spivak)[3] ne pristajući da se izjasni kao, u ovom slučaju, Srbin ili Hrvat, ostaje na margini društva. Njegova realizacija jeste govor kojim potlačeni govore a njihov glas, ipak, ostaje nijem. S druge strane, ideološki govor, stvarajući mit o čistokrvnim identitetima, zapravo, razara ga. Nepostojanje čistokrvnoga identiteta u praksi, nažalost, ne sprečava narativ o istome, o identitetu u čije se ime ubija. Čistokrvnost toga identiteta postaje ubilačka praksa što je u bosanskohercegovačkoj priči više puta dokazano.
Ta druga pripovjedačka linija u sebi apsorbira iskustvo samoga bosanskohercegovačkoga prostora od ranijih vremena do časa u kojem se našao Bahto, kao čovjek koji je zatečen povijesnim bivanjem, odnosno ratnim (izbjegličkim) iskustvom. Te se priče ostvaruju kao figure sjećanja[4] samoga zavičaja. Istina, rekonstruišući prošlost, ista se ne može sačuvati kao takva. Taj zapis postaje odgovorom o izbjegličkome iskustvu onda kada se priče rekonstruišu u mjeri u kojoj je to moguće i kao takvo postalo dominantno. Naime, u svojoj zadnjoj priči „Crna ovca“, koja je i nagrađena, Bahto na kraju priče aludira na jedan te isti, ali, opet, drukčiji egzodus jednoga prostora (naroda) sa svim svojim različitostima. Takav egzodus, u svoj biti iseljenički, ipak daje nadu i optimizam, samim time, što Bahto, sada kao iseljenik, ostavlja u amanet (svoje) sjećanje djeci koju nakon samoga rasula uspijeva pronaći i ostvariti sa njima, istina, tuđinski kontakt ali, sasvim, dovoljan da im ostavi svoje sjećanje u amanet. Upravo ovim romanom Topalović pokušava sačuvati prošlost kako individualno, tako i kolektivnu sliku prostora, koji je determiniziran egzodusom, ratnim pustošenjem na kraju dvadesetoga vijeka.
IV
U svojim romanima Topalović ispisuje jednu zajedničku sudbinu ljudi sa ovih prostora. S jedne strane, taj je prostor određen ratom i svim užasom koje rat proizvodi a, s druge strane, upravo posljedice rata bivaju primijećene onda kada protagonisti, napustivši zavičaj, pokušavaju se integrisati u novi prostor. Novi ekonomski, kulturološki, socijalni okvir u kojem se njihovo iskustvo ogleda. Kod Topalovića, u književnom postupku, može se primijeti kako na mikro tako i makroplanu obred inicijacije, koji je određen, u prvom romanu, porodičnim rasulom u kojima dvojica braće moraju napustiti svoj zavičaj integrišući se u sarajevski milje. U druga dva romana to iskustvo je dosta traumatičnije i teže. Mijenjajući svoj zavičaj Topalovićevi likovi su zamijenili i svoje jezičko biće, integrišući se, sada u Bergenu, gradu, kako piše Topalović, prohladnom i kišovitom na zapadnoj norveškoj obali. Topalović u svojim romanima ne ispisuje monumentalistički koncept povijesti, nego, naprotiv, njegovi su likovi zatečeni ratnim stradanjima. Kako piše Enver Kazaz,[5] u takvom jednom kontekstu, gdje se u potpunosti mijenja pristup povijesti, na scenu stupa jedno apokaliptično i postapokaliptično stanje u kojem se javlja pesimizam i antiutopija. Na tome tragu Topalovićevi junaci određeni su prizorima ratnoga (uhodanog) užasa u kojem se ogleda jedno povijesno beznađe i ratno / izbjegličko iskustvo sa svim posljedicama: preko ratnoga vremena i rasula porodica Topalović u romanima bilježi izbjegličko iskustvo sa posljedicama koje su nastale / nastaju za vrijeme rata i samog izbjegličkoga statusa / iskustva. Drugim riječima, svojim književnim postupkom Topalović se pridružuje onim piscima koji su napravili poetički preokret gdje je sada prisutno jedno drugo sagledavanje prošlosti, odnosno svojim prozama on dokumentarizira užase koji su se zbili u posljednjem ratu na našim prostorima. Od Omera u prvome romanu pa sve do Bahte u zadnjem, ispisano je jedno stanje u kojem se, u prvom romanu, sluti budućnosti, dok se u druga dva užas i ratno stradanje prelama preko Topalovićevih junaka. U zadnjem romanu, u pričama koje su u drugom planu, može se iščitati odgovor na stanje apokalipse i postapokalipse koje je zadesilo kako zavičaj tako i same protagoniste koji su doživjeli izbjeglički status.
Izvori
Enes Topalović, Let kroz snove, Bosnia Ars, Tuzla, 2003.
Enes Topalović, Na kraju svega, V. B. Z., Sarajevo, 2011.
Enes Topalović, Amanet mreža, TKD Šahinpašić, Sarajevo – Zagreb, 2011.
Literatura
Gayatri Chakravorty Spivak, Nacionalizam i imaginacija i drugi eseji, Fraktura, Zagreb, 2011.
Jan Assmann, Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005.
Enver Kazaz, „Prizori uhodanog užasa“, u Sarajevske sveske, Mediacentar, Sarajevo, br. 5, 2004.
[1] Drugi dio ovoga rada objavljen je kao zaseban tekst (Sead Husić Beli, „Historijska pletenica“) u Bosanska pošta, nezavisni list za građane iz Bosne i Hercegovine, br. 13., 19., str. 12.; (28. lipanj, 2013.) Adresa lista: Postboks 266, 1851 Mysen, Norge. List pokriva cijelu Skandinaviju.
[2] Pišpil (arhaizam): starinska igra kartama
[3] U svom eseju Mogu li potčinjeni (subaltern) govoriti Spivakova zaključuje da ne mogu. Na primjeru satija, spaljivanja indijskih udovica, gdje taj čin iz intimnoga prelazi u opće i smatra se od indijske kulture nagradom za udovice, dok je od strane engleskoga imperijalizma to smatrano zločinom, da se primijetiti upitnost ženskoga subjekta, koji je determiniziran patrijarhalnim vrijednostima. Ove će vrijednosti biti nazivane na takav način od onih koji u to ime govore. Ostaje pitanje u čije se ime govori, kad se govori u ime Drugoga.
[4] V. „Figure sjećanja“ u Jan Assmann, Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005.
[5] V. Enver Kazaz, „Prizori uhodanog užasa“, u Sarajevske sveske, Mediacentar, Sarajevo, br. 5, 2004., str. 137 – 167