LITERARNO STVARALAŠTVO ZA DJECU I OMLADINU I NJEGOVA KREATIVNA I EDUKATIVNA ULOGA U VASPITANJU I OBRAZOVANJU
Pitanje čitanja i kako ga podsticati kod djece i mladih danas je aktuelnije nego ikada prije iz zbog brojnih razloga. U sadašnjem, sve više cyber svijetu, dovoljno je samo gledati, jer je tehnika tako napredovala da postajemo pasivni posmatrači, blokirajući proces mišljenja i reagovanja. Naučna istraživanja pokazuju da se usljed ogromne produkcije informacija i razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija način čitanja mijenja, te da opada interes za čitanje štampanog materijala. Ljubav prema knjizi i čitanju potrebno je početi razvijati kod djece od najranije dobi u porodici, a kasnije u školi, biblioteci i cijeloj zajednici koja mora uspostaviti različite strategije saradnje po ovom pitanju o čemu ovisi uspješnost učenika u početnom čitanju, vještina čitanja u odrasloj dobi, te koliko će mu čitanje tokom cijelog života biti izvor znanja i užitka.
Svaka literatura, pa i ona namijenjena djeci, je uvijek traganje za istinom. Ona je uvijek spremna da nam saopšti ono što što smo možda tek naslućivali ili predosjećali, a što nismo umjeli da imenujemo pravim imenom i da mu damo pravi smisao. Literatura za djecu ima brojne kvalitete koje je preporučuju mladom čitaocu. To je, prije svega, njena pedagoška poruka, njena vaspitna misija koja se osjeća u svakoj prilici kao težnja da se mladom čovjeku kaže nešto o životu. Pisac je istovremeno i njegov vaspitač i književnik-učitelj, koji želi da svojim djelom ukaže na prave puteve kojima treba ići. U isto vrijeme ta proza ili stihovi treba da budu saučesnici dječijeg maštanja i učesnici mnogobrojnih dječijih igara.
Književnost za djecu ima nemjerljivu ulogu, jer potiče učenike na zamišljanje, doživljavanje, istraživanje i stvaranje. Ona nas uči poštenju, plemenitosti i čovječnosti, potiče maštu kod djeteta i uči dijete da zna razmisliti, odlučiti, izvući iz nje pouku, razvija njegovo kritičko mišljenje. Čitanjem se obogaćuje i njegov riječnik, razvija pismenost i podstiču njegove kreativne mogućnosti. I uopšte, zahvaljujući književnosti, dijete proširuje svoje duhovne vidike.
U svijet knjige i čitanja najmlađi korisnici biblioteke moraju se uvoditi postepeno, pažljivo i nenametljivo, djelujući tako da dijete zavoli čitanje i uživa u njemu cijeli život.
Učenik koji je naučio koristiti izvore znanja već u osnovnoškolskoj biblioteci uspješno kreće stazom cjeloživotnog učenja, a o tome ovisi njegov profesionalni i lični napredak. Istakla bih značaj osnovne škole i biblioteke za dalje srednjoškolsko obrazovanje, jer se u tom periodu zapravo i formira čitalac. Ako je knjižni fond star i oskudan, što je nažalost čest slučaj, posjete djece će biti rjeđe. Budući da svijet interneta sve više baca u sjenu čitalačku kulturu, učenici često biraju da knjigu zamjene upravo internetom ili filmskom ekranizacijom književne priče. Tu na scenu stupa bibliotekar koji mora imati ulogu posrednika, usmjeravati učenika ka nekim kapitalnim djelima svjetske književnosti za djecu i veliku pažnju posvetiti upravo najmlađim čitaocima biblioteke za koje je potrebno nabaviti veliki broj slikovnica i tako od najranijeg doba kod njih poticati privrženost knjizi. Nenametljivim i pažljivim vodstvom bibliotekar u saradnji s nastavnikom treba da pomaže učeniku da izgradi svoj književni ukus, da spozna vrijednost knjige, da u knjizi pronađe svog pouzdanog i iskrenog druga za cijeli život, čime neposredno oblikuje estetsko, kulturno, moralno, radno i socijalno biće mladog čovjeka, i na taj način ga odgaja.
Da bi knjiga pobudila interes kod učenika, potrebno je da ona bude primjerena njegovom dobnom interesovanju, a ne da mu se nameće. Stoga moramo poznavati periodizaciju dječijeg uzrasta u pogledu čitalačkih sklonosti. Tako će dijete od četiri do sedam godina tražiti slikovnicu ili bajku, tzv.razdoblje bajke. U ovom periodu dječija mašta je veoma živa, pa bajka uglavnom zadovoljava sve dječije potrebe za fantastičnim doživljajima. U snovima, u željama, u bajkama, snage čovjekove nemaju granica: nemoguće postaje moguće, čak obično i svakodnevno, u bajkama sve može biti. Bajke nisu samo priče koje podstiču čovjekovu maštu, već nas zanesu i ljepotom zbivanja. Obraduju nas smjelošću i dosjetljivošću svojih junaka. Oduševe nas pobjedom dobra. U dobi od sedme do desete godine djecu živo zanimaju priče o životinjama. Osim što razvijaju sposobnost djece za doživljajima ljepota prirode, takva djela razvijaju i svijest o važnosti očuvanja životne sredine. Čitajući basne, kao vedre pričice o životinjama s kojima se već upoznalo u slikovnicama, šumi, zoološkom vrtu ili seoskom dvorištu, dijete će npr. saznati da je pčelica vrijedna, da je lija lukava, da je trut lijen, i sl. Kada dijete kasnije u školi upozna nekog lijenog druga što prepisuje tuđe zadatke, basna o pčeli i trutu značiće mu mnogo više. Njegovo razumijevanje misaonog tkiva tih basni ići će u korak s njegovim uzrastom i zavisiće od njegovog vlastitog iskustva. One će mu pomoći da razvije moć svoga zapažanja i da vremenom počne tačnije ocjenjivati ljude oko sebe. Uzrasnu dob od desete do četrnaeste godine, označenu kao pretpubertetsko i pubertetsko doba, određuje želja za novim doživljajima i senzacijama. Zato djecu u tom periodu snažno zaokuplja avanturistička proza sa neustrašivim i nepobjedivim pojedincima, sa kojima se djeca u tom periodu rado identifikuju. Uzbudljiva i dramatična, ova proza nije pisana samo s ciljem da uzbudi i zabavi dječiju maštu, u njoj ima nečeg pokretačkog i stvaralačkog, onog što mladog čitaoca podstiče na akciju i navodi ga da nanovo stvara svijet u kojem živi. Omladina iznad četrnaest godina voli, pak, ona djela koja su izgrađena na naizgled običnim motivima i sadržajima: u kojima su prikazane mnoge zanimljivosti iz učeničkog života, dosjetke, duhovitosti, male đačke tajne, prve ljubavi, likovi s kojima se mogu lako identifikovati…Naravno, ovu periodizaciju treba shvatiti kao relativnu, jer na dječija interesovanja kada je književnost u pitanju utiču i neki drugi faktori: prijatelji, porodica, mediji, kao i individualne crte ličnosti svakog djeteta ponaosob.
Da bi se dijete i uopšte omladina podstakli na čitanje neophodno je da odrasli njeguju pozitivan stav prema tom važnom pitanju i da učitelji, bibliotekari i roditelji i sami budu spremni na njegovanje sopstvene intelektualne radoznalosti i na stalno, cjeloživotno učenje, jer su upravo oni odgovorni za stvaranje podsticajne okoline za razvoj vještine čitanja.
Tatjana Tomić