Samira Begman Karabeg
DUH JEZIKA I STVARANJE U DIJASPORI
Književno stvaralaštvo u dijaspori možemo promatrati s dva aspekta, i to: stvaralaštvo onih koji svoje misaone forme uobličavaju na isključivo maternjem jeziku, i onih, koji su uspjeli usvojiti jezik sredine u kojoj žive i svoj unutarnji svijet pretaču na oba jezika. Da bi pojasnila ovu tvrdnju, napravit ću jedan exkurs i predočiti kratki prikaz o duhu jezika.
Riječ neposredno djeluje na to kako razmišljamo, šta poimamo i prema čemu se orijentiramo. Mnogi znanstvenici, prije svega lingvisti, psihoanaitičari i neuroanalitičari su svojim istraživanjem došli do rezultata koji govori da maternji jezik određuje i način razmišljanja sa čime je u direktnoj ovisnosti i sam naš život. Dakle, ovisno o jeziku kojim ljudi govore, razlikuje se i njihovo poimanje svijeta i odnos prema životu.
Zanimljivo iskustvo, koje pregnantno potvrđuje ovu teoriju stekao je lingvistički znanstvenik Stephen Levinson svojim boravkom među jednim Aborgini plemenom u Australiji koje govori Guugu Yimidhirr jezikom. Na ovom jeziku ne postoje relativne odredice kao npr.: naprijed, pozadi, lijevo, desno. Umjesto toga, on posjeduje apsolutne prostorne odredice koje se određuju prema stranama svijeta; istok, zapad, sjever, jug. Na Guugu Yimidhirr se ne kaže, npr., desno od tebe je zmija, već, istočno od tebe je zmija, i sl. Livinsonu je postalo jasno, da, ljudi koji govore Guugu Yimidhirr posjeduju izuzetnu sposobnost orijentacije u prostoru, te sposobnost da pamte sve geografske informacije. Kada je Levinston sa nekoliko probanada iz ovog plemena putovao kroz njima nepoznate predjele, ustvrdio je da su ovi u svako doba i u svakoj situaciji, i noću i u zatvorenom prostoru, bili u stanju da utvrde tačne podatke o stranama svijeta i položaju mjesta na kojem se nalaze. Kao da u njihovoj glavi djeluje jedan vid kompasa koji im emitira kartografske slike i nacrte. Ovu izuzetnu sposobnost Levinston je doveo u direktnu vezu sa osobenostima njihova jezika.
Mnogobrojni eksperimenti sa probandima različitih kultura, odnosno, različitih jezika, potvrdili su da ljudi posve isti događaj različito opisuju i različito vrjednuju, ovisno o jeziku kojim govore. Što dokazuje da maternji jezik direktno utječe na pogled svijeta. Dalje, istraživanja su također potvrdila da ljudi, koji su savladali jedan strani jezik ili bilingualno odrasli, izgradili jedan novi način razmišljanja i novi pogled na svijet. I sa ovog aspekta trebamo promatrati i analizirati književno stvaralaštvo u dijespori. Stoga, književnikovo stvaralaštvo, koji u dijaspori stvara na isključivo maternjem jeziku, doseže onaj horizont, (razmišljanje i poimanje svijeta) kojeg mu duh maternjeg jezika otvara. Dočim, književnik u dijaspori koji stvara na oba jezika proširuje horizont, njegov način razmišljanja i poimanje svijeta je jedna sublimacija duha dvaju jezika kroz koju on otvara treći prostor za stvaranje izražajnih formi. Ovom zaključku je predhodilo moje lično iskustvo.
Rođena sam i odrasla u bivšoj Jugoslaviji, dok blizu dvije trećine života živim i stvaram u Švicarskoj. Svoju predodžbu svijeta i misaone forme izražavam kroz književna djela na oba jezika. Za vrijeme jednog književnog nastupa u Švicarskoj, jedan od slušalaca me upitao kada pišem na jednom a kada na drugom jeziku, odnosno, da li postoji tenzija za određeni jezik proizašla iz samog sadržaja djela? Nisam imala odgovor na ovo pitanje, ali, kada sam kasnije pažljivo analizirala svoja djela primijetila sam da postoji uočljiva ovisnost o sadržaju, odnosno, o predodžbi svijeta i jeziku. Sadržaji sa predodžbama svijeta iz emotivnog, osjećajnog, služili su se BHS, odnosno slavenskim jezikom, dok su sadržaji sa predodžbama svijeta iz misaonog, duhovnog išli ka njemačkom, odnosno germanskom jeziku. Ova sadržajno-jezična vezanost se ne svodi samo na mentalno-psihički sklop mene kao individue s obzirom da sam prvu fazu života, u kojoj je osjećajnost pokretačka snaga stvaranja predodžbi svijeta, proživjela u Jugoslaviji modelirajući te predodžbe bosanskim jezikom. Zrelu životnu dob sam, u kojoj u poimanju svijeta prevladava misaono, duhovno, provela u Švicarskoj i služila se njemačkim jezikom. Već se ta sadržajno jezična vezanost zasniva uglavnom na samom jeziku. Njemački jezik jeste jezik filozofije i duhovnosti dok su slavenski jezici više jezici osjećajnosti i emotivnosti. Mentalitet ljudi i jezik ljudi se međusobno uvjetuju i nadgrađuju. Ova zakonitost se nedvosmisleno potvrđuje jezikom muzike – gotovo svi slavenski kompozitori klasične muzike su komponovali u molu – tonalitet osjećajnosti, dok svi germanski kompozitori u duru – tonalitet kojim muzika ispoljava duhovnost.
Bio je to jedan sasvim prirodni poticaj da sam se, za različite predodžbe svijeta služila njima shodno različitim jezicima.
U uvodu svoje recenzije na moju dvojezičnu zbirku pjesama „Auf der Spur des Einhors – Tragom Jednoroga“, prof. dr. Vladimir Premec kaže: „Sjajna dvojezična zbirka odabranih pjesama alegorijskog pjevanja Samire Begman Karabeg, nije prijevod poezije sa njemačkog na bosanski, a nije niti prijevod sa bosanskog na njemački, nego je istinsko pjevanje na njemačkom i bosanskom jeziku. Kada netko ima sreću da se mlad uključi u drugo jezično područje, a uz to studira i konstantno čita, prevodi i piše, logično je da širi svoj vidokrug obrazovanjem i da se uspinje prema vertikalama duha jezika na temeljima koji su rano postavljeni.“
Jedna moja pjesma je uvrštena u školski program gimnazije u Njemačkoj. Pjesmu sam prvenstveno napisala na bosanskom jeziku i njen sadržaj je jedan komprimirani naboj emocija. A zatim sam pjesmu, kako je to prof. Premec iščitavanjem moje poezije na oba jezika uočio, prepjevala u njemači jezik služeći se metaforama i stilskim figurama duha njemačkog jezika. Pjesma je prvo bila uvrštena u Antologiju migrantske poezije, koju je izdao „Free Pen Verlag“ u Njemačkoj. Jedna grupa gimnazijalaca je iz ove Antologije odabrala 5 pjesama koje su se uvrstile u školski program unutar kolokvija „migrantska poezija“. Dugo sam razmišljala zašto je i moja pjesma ušla u ovaj izbor, jer, po mojem prosuđivanju, Antologija je sadržavala mnogo boljih pjesama od moje koja je odabrana. Kada sam čitala recenzije učenika, shvatila sam zašto. Tematika pjesme je savlađivanja prošlosti i nošenje tereta nasljeđa predaka. A upravo je to svjesno, subtilno ili nesvjesno i tema njemačkog naroda kroz generacije. Sadržaj pjesme, nanovo prepjevan u duhu njemačkog jezika, aktivirao je te, možda podsvjesne emocije čitalaca i oni su ocijenili da je pjesma vrijedna da se uvrsti u školski program.
Velik broj književnih stvaralaca su u devedesetim godinama migrirali u druga jezična područja – posljedica ratnih stradanja i progonstva. Izuzmemo li među njima nekolicinu već afirmisanih književnika, ova grupacija po prvi put počinje da piše. Njihova tematika su uglavnom ratne traume, čime ovaj vid stvaralaštva postaje terapeutski vid prerađivanja i prevazilaženja traumate. Pisana djela ove grupacije predočena su u vidu izvještaja o ratnim zbivanjima u njihovu okruženju, što je jedna vrijedna historijska dokumentacija o tom periodu. Ali isto tako, ova tematika je obrađivana kroz razne vrste književnog stvaralaštva; poeziju, pripovjetke, biografije i romane. Ovdje, kod proznih djela možemo uočiti jedan narativni stil iz JA perspektive i auktorijalne perspektive.
Pripovjedač iz JA perspektive opisuje stvarne ili fiktivne događaje sa njegovog ličnog stanovišta. Čitalac dobiva na uvid samo ono što on zna, doživljava ili predpostavlja. Također, on događaje komentira i vrjednuje iz svoje vizure. Pripovjedač iz JA perspektive najčešće opisuje događaje iz prošlosti, ali sa njegovog današnjeg, zrelijeg shvatanja o samim događajima.
Pripovjedač iz auktorijalne perspektive je sveznajući u priči. On opisuje događaje i okolnosti koje figure priče još i ne znaju, te i njihove misli i osjećaje. Prednost auktorijalne perspektive je kod obuhvatnih romana sa mnoštvom figura, događaja i vremenskih perioda.
Ovo je najvećim dijelom stil pisanja koji se može uočiti kod autora u dijaspori.
Polazeći od činjenice da se književnost danas sve više koncentrira na očuvanje svijesti unutar jedne kulture, književnom stvaralaštvu u dijaspori možemo prilaziti sa aspekta proširenja svijesti i kulturnog horizonta. A time i interkulturalnosti.