Ilma Islambegović
POETIČKA NAČELA I KULTURALNI KONTEKST KNJIŽEVNOSTI BOSANSKOHERCEGOVAČKE DIJASPORE U AUSTRIJI
Književnost dijaspore je krovni termin koji uključuje sve radove koje su napisali autori
van države a koja je povezana s domovinom. Suštinu književnosti, literarnost teksta
razumijevam analiziranjem poetičkih načela i emotivnog mehanizma teksta u cjelini, pri čemu
tražim kauzalnu vezu i odgovore na pitanja zašto piše i kako piše1
pisac migrant.
Stavljajući u fokus reprezentacijsku funckiju migrantske književnosti, posmatram kako su u
tekstu reprezentirane kulture i iskustva2
(Avdagić) i doprinosim razumijevanju književnosti
bosasnkohercegovačke dijaspore u Austriji, in-between:
- a) bosanskohercegovačkog kulutrnog konteksta i ratne traume,
- b) austrijskog kulturnog konteksta i traume izmještenosti.
Ukoliko pisci u tekstu dominantno reprezentiraju bosanskohercegovačku kulturu i traumu
rata, u odnosu na austrijsku kulturu i individualnu traumu, utoliko se književnost javlja kao
sredstvo za očuvanje kulture i identiteta3
i više se približava poetici antiratnog pisma i
književnosti matice.
Ukoliko pisci u tekstu dominantno reprezentiraju austrijsku kulturu i individualnu traumu,
utoliko se književnost javlja kao zahtjev za pripadanjem i izražavanjem u novom kulturnom
kontekstu i više se približava postkolonijalnoj poetici.
Generalna hipoteza dalje me usmjerava na istraživanje teksta (tema i motiva), a pomoćna, na
analizu migrantske književnosti bosanskohercegovačke dijaspore (protagonista i likova) u
proznim ostvarenjima Aleksandre Sane Zubić i Cecilije Toskić. Time želim dokazati da je
reprezentacija traumatskog iskustva rata, migracije i života in-between kao glavni faktor
djelovanja kulturalnog konteksta na tekst i njegov emotivni mehanizam oslikana u
migrantskoj prozi bosanskohercegovačkih pisaca u Austriji.
Vidjeti i čitati pisca u egzilu nije isto, jedna je od misli Edwarda Saida u njegovim
Razmišljanjima u egzilu (Said, 2000:174). Čitati – u mom slučaju znači promišljati kako pisac
piše, a vidjeti znači razmotriti njegov kulturalni kontekst.
1Sanja Šakić u Smrt u izgnanstvu. Pisanje kao pisanje-postojanje, postavlja pitanje postoji li egzilantska
književnost i, ako i postoji, koje bi bile njezine temeljne odrednice?Pretpostavimo li da se o čemu takvom može
govoriti, raščlanjivanje takva skupa opet bi se baziralo na razlici između fikcije i fakcije. Ako takav skup
uključuje autore u egzilu, cijeli skup ujedinjavala bi biografija autora koja je, navodno, utjecala na genezu i
oblikovanje umjetničkog djela. Egzilu možemo pristupiti kao temi, pa pod egzilantskom književnošću promatrati
sve književne tekstove u čijem sadržaju prepoznajemo izgnanstvo, gubitak identiteta, migraciju, lutanje,
putovanje, otuđenost, samoću i ostale motive srodne egzilu (Šakić, 2014:227).
2Avdagić govori o politikama reprezentacije, pitajući se kako su kultura ili iskustva reprezentirana (ili su
prešućena, subalterna), a reprezentaciju vidi kao platformu mogućnosti (Avdagić, 2006:321). Avdagić prateći
lanac Sutart Hall-a (reprezentacija-identitet-proizvodnja-potrošnja-regulacija) ističe da je identitet uvijek
strategijski i pozicijski pojam (Avdagić, 2014:13).
3Davor Beganović pomoću eseja Propitivanje identiteta Homi Bhabha-e objašnjava da je liminalnost odlika
postkolonijalnih subjekata i da identitetni nastali nakon rata, na tlu Bosne i Hercegovine, očajnički teže za
jedinstvenošću (Beganović, 2010:213).
5
Širem istraživanju kulutralnog konteksta književnosti bosanskohercegovačke dijaspore u
Austriji posljednjih deset godina, doprinosi i istraživanje izvanteksturalne kulture,
predstavljanje pisaca i njihovih djela, kao i predstavnika, te analiza produkcijskih uvjeta i
njihovog odnosa spram literarnog polja. Literarno polje4
je pojam koji Iva Kosmos preuzima
od francuskog sociologa, Pierre Bouirdeu-a, o čemu će biti više govora pri detaljnoj analizi
konteskta književnosti bosanskohercegovačke dijaspore u Austriji.
2.2. Bosanskohercegovačka dijaspora i književnost matice
Šeherzada Džafić piše o bosanskohercegovačkoj dijaspori, čiji su korijeni duboko u
prošlosti, a termin novijeg datuma (Džafić, 2017:78). Kroz svoje radove, u javni diskurs je
nametnula pitanje kako kulturu bosanskohercegovačke dijaspore učiniti zvaničnim dijelom
bosanskohercegovačke kulutre, i ukazala na problem priključivanja kulturne prakse dijaspore
bosanskohercegovačkoj kulturi (Džafić, 2107:74).Džafić je u istom radu posvećenom
bosanskohercegovačkoj dijaspori, istaknula problem odnosa koji proizilazi iz odnosa
bosanskohercegvačke kulture i kulture/kultura bosanskohercegovačke dijaspore (Džafiić,
2017:75).
U kontekstu ovog istraživanja, mogla bih istražiti i problem priključivanja kulturne
praksedijaspore5
austrijskoj kulturi, ali umjesto da postavljam nova pitanja; nastojat ću dati
doprinos postojećim6
i predstaviti pisce bosanskohercegovačke dijaspore koji žive i stvaraju u
Austriji. Prvi korak u tome je razumjeti pisca migranta i njegovo stvaralaštvo u specifičnim
uvjetima kruženja postmoderne kulture jedne, druge ili obje domovine; u zavisnosti od toga u
kojem kulutralnom kontekstu je želimo posmatrati. Drugi korak bit će predstaviti istražene
autore bibliotekama matice i nadati se da ću na taj nezvanični način upoznati
bosanskohercegovačke čitatelje sa do sada nepoznatim autorima. To će značiti, književnosti
koja kulturalno ne pripada i ne pronalazi put do čitatelja omogućiti publiku i oživjeti je.
Ovakva književnost, u kojoj traumatsko iskustvo rata, migracije i življenja u novoj kulturi
glavni faktor djelovanja na poetička načela – teme i motive i emotivni mehanizam teksta u
cjelini, može ali i ne mora ličiti na aktuelnu književnost matice, ali ona je njena; na nju
grčevito referira i u fikciji kroz teme i motive na površinu izbija prostor Bosne i Hercegovine,
običaji, tradicija i kulturni kodovi. To ne isključuje činjenicu da je ta književnosti i austrijska,
nastala in-between, kao i identitet pisca, zbir razlika, reprezentira nepripadanje u dva kulturna
konteksta, ali na njih referira.
4Kosmos u svom doktorskom radu na primjerima Hemona, Albaharija i Ugrešićke pojašnjava kako i u poetici,
postoji razlika između egzilantske i izbjegličke književnosti budući da se pisac nalazi u odnosu spram
specifičnog literarnog polja. Hemon, naprimjer zauzima imigrantski položaj spram literanog polja pa i u
književnosti postavlja likove koji predstavljaju ratno izbjeglištvo iz Bosne ili teški imigrantski život (Kosmos,
2015).
5Bavljenje interkulturnom metodologijom povijesti bosanskohercegovačke književnosti/kulture (u općem smislu
tog pojma), ali i njenim savremenim interkulturnim procesima, redovno podrazumijeva nailazak na problem
“identificiranja” odnosno priključivanja kulturne prakse dijaspore bosanskohercegovačkoj kulturi (Džafić,
2015:74).
6Ne postoji skoro nikakva konkretna institucionalna veza bh. kulture s književnošću njene dijaspore (Džafić,
2015:75).
6
Kada književnost prelazi nacionalne granice, teoretičari nastoje da je ne svrstaju u književnost
matice, i da opišu njenu prirodu kao transkulturalnu7
ili interkulturalnu. Književnost koja
stvara treću, kulturu između, opisujemo prefiksom inter, koji zahtijeva najmanje dvije kulutre,
a te dvije podrazumijevaju, odnosno stvaraju treću, pisala je Šeherzada Džafić proučavajući
Interkulturalni (kon)tekst bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, i dodatno pojasnila
pojam interkulturalnosti(Džafić, 2015:17).
Njemački germanist Ernst Hess-Luttich definirao je pojam intekulturalnosti smatrajući ga
složenom izvedenicom od prefiksa inter (lat. inter = između) i imenice kultura (lat. cultura =
poljodjelstvo, njegovanje) koja se zbog izgradnje svoga identiteta kao socijalne skupine može
smatrati konstitutivnom (Džafić prema Hofmann, 2015:16-17). Po Hofmannu za pojam kultura
veže se i pojam identitet koji ima ključnu ulogu u interakciji kako individue tako i kolektiva.
Identiet kao takav poprima nova značenja i zauzima ključno mjesto i određivanju
interkulturalnosti (Džafić, 2015:17).
Obogaćujući novu domovinu, referirajući na maticu dijaspora je značajan dio (post)moderne
“globalizirane kulture” jer pomaže procesima kulturnog umrežavanja i interkultunih/
interlitrernih procesa među različitim i specifičnim kulturama svijeta (Džafić, 2015:85).
Bez obzira na kulturalnu (ne)povezanost književnosti dijaspore i matice, analizirajući prozu,
teme, motive i junake bosanskohercegovačkih spisateljica koje stvaraju i žive u Austriji,
želimna primjerima pronaći unutarknjiževne sastavnice s matičnom književnošću, nakon čega
ću predstaviti i ostale autore i analizirati njihove uvjete proizvodnje u odnosu spram literarnog
polja, i na taj način govoriti o izvanknjiževnoj sastavnici s matičnom književnošću.
2.2.1.Poetika antiratne književnosti bosanskohercegovačke dijaspore
Prošlo je dvadeset i pet godina od našeg iskustva rata, i već barem posljednjih deset,
teoretičari se pitaju da li je u Bosni i Hercegovini moguće stvarati književnost koja ne govori
o ratu ili njegovim razornim posljedicama. Isto pitanje mogu postaviti u kontekstu
bosanskohercegovačke imigrantske književnosti, gdje se antiratno pismo javlja kao njen
glavni efekat. U postmodernom okruženju kulture oko pisca i literarnog polja, izdavača,
promotora i čitatelja zainteresiranog za svjedočanstvo žrtve, sveukupna
bosanskohercegovačka književnost ne odustaje od ove tematike.
Ne osporavam to, niti u tome vidimo išta problematično na individualnom nivou – od
pamtivijeka je bilo govora o katarzičnoj ulozi književnosti8
. Piscima ne možemo osporiti
pravo da progovaraju o bolu i strahu pa makar vrijednost djela bila i dokumentaristička, makar
i na taj način samo željeli da dožive katarzu9
, da se dobro pozicioniraju na tržištu, ili da
7Međutim, posljednjih dvadesetak godina neki od postkolonijalnih pisaca u egzilu odbijaju status egzilanta i
prihvaćaju termin (i)migranta za opisivanje vlastite književne produkcije i privatnog transkulturalnog iskustva
(Šakić, 2014:232)
8Smatram da emotivni mehanizam teksta može izazvati osjećaj katarze kod samog pisca ali i kod čitatelja.
9Čak ni oni koji nisu doživjeli fizičkozlostavljanje ili najtežu psihičku torturu, ponijeli su zauvijek u pamćenju i
dušiduboke ožiljke, koje su ih obilježili kao pojedince i u okviru njihovog razrušenogporodičnog mikrosvijeta.
Upravo je to lično iskustvo bilo prvobitni poticaj zabilježenje raznovrsnih impresija, komentara,
osjećanja ili stajališta utisnutih upamćenje i ponovo preživljavanih u usmenom prepričavanju onima koji su to
teškomogli pojmiti, budući da sami to nisu iskusili na vlastitoj koži. Njegova temeljnaodrednica upravo se vezuje
za pokušaj očuvanja kulturnog i svakog drugog identitetau novim sredinama. Međutim, najveći dio onih koji su
7
pripadnu matici. Naročito ne piscima u dijaspori, koji se suočavaju sa izazovima očuvanja
identiteta i kulture i pripadanja novoj kulturi; a koji na taj način predstavljaju domovinu i
čuvaju vezu s njom; a prestanak pisanja o njoj, ili o ratnoj traumi, smatrali bi izdajom.
Rat je, ipak, centralni i povijesni i narativni događaj u bosanskohercegovačkoj savremenoj priči.
On će ne samo oblikovati poetiku svjedočenja sa njenim etičkim i humanističkim angažmanom
u naracijama o ratnom užasu nego će utjecati i na raspršavanje bosanskohercegovačke proze, na
naracije bezdomnosti, iskorijenjenosti, dvo- i polikulturalnosti, imigrantskoj sudbini i stanju
egzila, kulitutralnom nomadizmu i apatridstvu, da bi se savremena bosanskohercegovačka
proza, na koncu, ukazala kao priča o ratu, al i niz priča iz cijelog svijeta. U ovoj liniji nove
pripovjedačke Bosne uspostavio se model kulturološke priče kao identitetarne drame u susretu s
Drugim i drugošću, gdje se bosanski interkulturni dijalog sada prenio na globalni plan, a
definitivno pada tradicionalna ideja o cjelosti, koherentnosti, organskoj prirodi identiteta, a
zamjenjuje je koncept identiteta kao performansa, procesa, hibrida koji stalno nastaje i
transformira se na toposu razlike (Kazaz, Lovrenović: 2009:6-7).
Ovaj dokumentarni iskaz o ratnom užasu (Kazaz) različito je predstavljen u različitim
razdobljima, na našim prostorima (uključujući i susjedne zemalje10), a govori se o tri
vremenska okvira u kojima se znatno mijenja antiratna poetika. Opisujući poetičke linije
ratnog pisma, ali i fenomen ratnog pisma u Bosnanskohercegovačkoj postmoderni,
Bajramović kontekst ratnog pisma dijeli na predratni, ratni i postratni, u kome se
kulturološki javljaju i realiziraju različiti kulturalni kodovi koji imaju različite funkcije
(Bajramović, 2010:47).
Ratno pismo, kao načelno antiratna književnost, zauzima više poetičkih linija – od
dokumentarističke, dnevničke, ličnoispovijedne, preko kulture pamćenja do poetike
svjedočenja, gdje vidimo da i nakon rata postoji niz pisaca koji uz vremensku distancu, pišu o
ratu i ratnim dešavanjima: Goran Samardžić, Muharem Bazdulj, Zilhad Ključanin, Jasna
Šamić, Hazim Akmadžić i drugi (Bajramović, 2010:47).
Bosanskohercegovačka antiratna književnosti javlja se u svim književnim rodovima, a kako je
fenomen antiratnog pisma najzastupljeniji u oblasti romana, Bajramović je donio tumačenja
kod autora koji su pisali prozu. Ona će mi poslužiti kao polazište za razmatranje teksta, a
budući da je uži korpus istraživanja savremena proza spisateljica, reći ću nešto više o poetici
egzila Jasne Šamić i posmatrati kako ona piše o ratu, domovini i novoj kulturi u odnosu na
spisateljice Aleksandru Sanu Zubić i Ceciliju Toskić, koje su u toku rata migrirale na Zapad.
Ratno je pismo poetika svjedočenja. Pisci antiratnog pisma se razlikuju, ali ono što ih
objedinjava je pomjeranje fokusa s kolektivnog na individualno. U ratnom pismu realiziraju
se različiti poetički obrasci: ono predstavlja dokumentarističku književnost, nerijetko s
autobiografskim elementima. To je postmimetička književnost koja utemeljuje novu vrstu
poetike što je označavamo kao poetiku svjedočenja (Bajramović, 2010:47).
posegnuli da pišu iznosio jesvoja lična, duboko traumatizirana iskustva u vidu ispovjednih svjedočenja(Dizdar,
2017: 79).
10 Vlatka Kaftalić u svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom Hrvatsko ratno pismo, kultura i nacija, podijelila
je ova razdoblja na: prvo ( 1991. – 1995.), koje obuhvaća svjedočenja izvjestitelja i svjedoka izravno i
neposredno s ratnih terena, drugo ( 1995. – 2000.), koje obuhvaća probleme žrtava ratnih nasilja, izbjeglica i
prognanika, te zadnje, treće razdoblje ( od 2000. nadalje) koje se bavi socijalnim promjenama prouzročenim
ratom, prepoznaju se ratna frustracija, trauma i simboličko-metaforičko prisjećanje na rat i ratna pitanja.
(Kalafatić, 2017:4)
8
Nastojat ću dokumentarističku vrijednost teksta ostaviti po strani, i razumijevati emotivni
mehanizam isprepleten oko domovine i rata, kao i načina na koji se ta poetika razlikuje od
realiziranja poetike iz pozicije izgnanika dijaspori. Ratna književnost, dakle, etički je
angažirana, nedvosmisleno opredijeljena za optiku onoga/one koja trpi ili je istrpio/la užas
rata i zločina, prošao/la torturu konclogora, podnio/jela silu i sad nastanjuje egzistencijalnu
pustinju iz koje je iscijeđen svaki smisla (Kazaz, 2008:50).
Ratno pismo označava se kao dokumentaristička književnost, koja može biti iskazana u
sadašnjem ili prošlom vremenu, a za cilj ima bilježenje događaja koji predstavljaju određeni
oblik nasilja – protiv čovjeka, slobode, tijela, duha, religije i/ili drugosti. U ovom obliku
romaneskni izraz stavlja se na stranu žrtve koja priča priču malog čovjeka nasuprot
metanaraciji fašističke ideologije (Kazaz, 2004:137).
Razumijevanje rata kao fenomena koji utječe na bosanskohercegovačku književnost
djelimično bi objasnilo kako bosanskohercegovačka književnost ispisuje narativ traumu, ali to
ne bi bilo dovoljno da razumijemo narativ traumu same bosanskohercegovačke dijaspore, jer
u njoj uz rat, i iskustvo migracije i življenja u novoj kulturi, ostavljaju svoj pečat. U tekstu ću
ispitati koje su razlike u doživljaju rata i domovine dijasporskih pisaca i pisaca matice, te šta
se to dešava kada je individualna reprezentacija iste kolektivne traume izmještena u novi
kontekst i novu kulturu.
Dominantna pojava ratne tematike i ispisivanje prošle kolektivne traume kod pisaca dijaspore
i poetike antirarnog pisma, pokazatelj je da se njihova poetika približava književnosti matice,
a dominantna pojava ispisivanja individualne traume kao rezultata specifičnog položaja in[1]between javlja se kao zahtjev za pripadanjem i izražavanjem u novom kulutrnom kontekstu i
više se približava postkolonijalnoj poetici. Ove poetike, iako različite, često se prožimaju i
nalikuju jedna drugoj u odnosu spram Drugog.
Kazaz je antiratnu književnost naziva antiratnim pismom, zbog svog etičkog i antiratnog stava
pisaca, koji ustaju u svojim djelima protiv nasilja i zla, te osporavanja svake pozicije i oblika
Drugog i drugosti, odnosno drugim riječima drugačijeg i različitog (Bajramović, 2010:50).
Drugog i drugost, lako prepoznajem i u književnosti bosanskohercegovačkih pisaca migranata
koja nalikuje postkolonijalnoj.
Pristupim li bosanskohercegovačkoj antiratnoj književnosti kao diskursu u okviru
postmodernizma, moći ću posmatrati kako se razmjenjuju tekst i kontekst, i kako kulutra
djeluje na tekst u kojem je traumatsko iskustvo rata glavni faktor djelovanja na poetička
načela i oblikuje emotivni mehanizam teksta u cjelini. Problematično bi pri tome bilo nazvati
samu antiratnu književnost postmodernom u poetičkom smislu, ali bih je kao postmodernu s
lakoćom mogla postmatrati u kulturalnom kontesktu i kruženju kulture.
Pristupajući tekstu na taj način, priznajem utjecaj historijskog konteksta na reprezentaciju u
tekstu; i osim ratnih tema i motiva kao prvu značajku izdvajam poetiku svjedočenja i kreiranje
lika u ulozi žrtve11 u bosanskohercegovačkoj antiratnoj književnosti. Posmatrat ću da li se i
11Delić primjećuje da kod Horozovića poetika žrtve transcendria u poetiku ljudskosti, a svjedočanstvo zločina u
svjedočenje o dostojanstvu. Tako što traumu likova i historijski talog rata terapeutski prerađuje – taj katarzični
efekt transera plemenitosti – čini `poetiku egzila` Irfana Horozovića posebnom stilemom u estetičkim
9
pisci u dijaspori naslanjaju na ove modele, pogodne za prikazivanje ratnih traumatičnih
doživljaja, i da li na taj (ili neki drugi način) učvršćuju vezu za historijom
bosanskohercegovačke kulture i pokušavaju joj pripasti i očuvati svoj identitet; često pritisnuti
osjećajem nepripadanja u novoj kulutri.
Zato ću kao sastavnicu s matičnom književnošću u analizama teksta čitati kako
bosanskohercegovački pisci, a kako bosanskohercegovački pisci u dijaspori, reprezentiraju rat
i domovinu; odnosno u analizi konteksta ispitati utječe li izbor takve tematike na to da li će
dijasporska književnost pripasti matici, te kojim to još temama i motivima ima mjesta u
bosanskohercegovačkoj književnosti.
2.2.2. Kulturalno pamćenje, identitet i kolektivna trauma
Razumjeti pojam kulutralnog pamćenja u odnosu spram kolektivne traume, za potrebe
ovog rada, znači razumjeti kako je trauma pohranjena u pamćenje koje određuje identitet.
Nadalje, znači razumjeti na koji način su u narativu povezani pamćenje prošlosti i ratna
trauma, kao i sadašnjost i trauma izmještenosti, te kako se to naslanja na model književnosti u
matici.
Objasnila sam da bosanskohercegovački pisci ratnu traumu pohranjenu u kultuarlnom
pamćenju u književnosti realiziraju kao antiratno pismo, a da je kulutra pamćenja jedna od
njenih poetičkih linija na koju se naslanja i poetika svjedočenja u kojoj uz vremensku
distancu, nakon rata, pisci pišu o ratu ili o njegovom naslijeđu i posljedicama. U obje poetičke
linije uočavam da emotivni mehanizam teksta određuju gubitak, strah od Drugog i bol i u
pamćenju toga vidim sličnosti književnosti dijaspore sa književnosti matice.
Kako je prema Kazazovim riječima,ratna, egzilantska književnost dodatno obilježena dramom
identiteta (Kazaz, 2008:78), a prema teoriji pamćenja u pravcu teorije kulture12 (Halbwachs),
grupno sjećanje i grupni identiteti su nerazmrsivo povezani u međusobnom uvjetovanju
(Assman, 2005:55); dakle u sjećanju i pamćenju se uspostavlja identiteta grupno pamćenje
nije samo prostorno i vremenski, nego i identitetski konkretno (Assman, 2005:55); pa
dijasporski pisci na taj način kroz književnost nastoje očuvati prošli, kolektivniidentitet.
Stoga, u tumačenjima razmatram kolektivne i individualne narativne reprezentacije13
identiteta koje rezultiraju pamćenjem prošlosti. Nihad Agić podsjeća da:
instrumentima bosanskohercegovačkog ratnog pisma (Delić, 2010:133), i zaključuje da Horozovićeva `poetika
egzila` dokazuje da inspiracija u pismu detraumatizira javni prostor od recidiva žrtve, jer slijedi put srca. I
nelagodu pretvara u mir (Delić, 2010: 134).
12 Maurice Halbwasch nas u svojoj socijalno-konstruktivističkoj teoriji prošlosti napominje da tradicija nije
oblik nego preoblikovanje sjećanja, a unutar kolektivnog, razlikuje komunikativno i kulturno pamćenje. Uči nas
da je prošlost kulturno ostvarenje, socijalna konstrukcija, a da je kultura visoki kompleksni sistem koji obuhvata
brojne oblike pamćenja i grupa (Assman, 2012:55).
13Refeksija jednog kulturnog identiteta u književnom tekstu – bez obzira da li je posmatramo kao reprezentaciju
ili kao konstrukciju – najcjelovitije je oslikavanje identitarnih značajki, ističe Šemsović koji napominje da
raslojavanje sistema reprezentacije kulturnog identiteta u književnom djeluostvaruje se u više slojeva: •
Imena likova, prostor i vrijeme dešavanja radnje;• Značaj određene teme za posebnost istraživanog kulturnog
identiteta i njezina frekventnost unutar razvoja date književnosti.• Slika drugog unutar društvenog sistema:
nadređeni – podređeni;• Recepcija književnih djela date nacionalne književnosti, itd. (Šemsović, 2017:16-17)
Šemsović zaključuje da: Konstrukcija ili reprezentacija kulturnog identiteta ne kreće se samo od
10
Kulutrno sjećajući potencijal književnosti nije ograničen samo na kulutralne ili kanozirane
tekstove (A. Assman), nego se književnost, u formalnom i funkcionalnom smislu, ukazuje kao
medij u kojem se ispreplliće kolektivna dimenzija pamćenja i sjećanja, ona se hrani kulturom
sjećanja i povratno djeluje na nju, inscenira i modelira kolektivno pamćenje, te propituje
kulutralnu praksu sjećanja(Agić, 2010: 51).
Sve to me upućuje na srce koncepta kulturalnog pamćenja višestruko nagrađenog para Alleide
i Jan Assmana, koji se u svojim radovima pitaju šta to društvo pamti, pri tome razlikujući
kolektivno i individualno pamćenje postavljaju tezu da kulturalno pamćenje omogućava
temelj kolektivnom identitetu. Kulturalno pamćenje, Aleida Assman, podijelila je u dva
područja: jedno za pohranu, drugo za funkciju. Funkcionalno pamćenje je aktivno pamćenje
grupe unutar kojeg se kroz zajedničko gledanje u prošlosti u fondu kulturane tradicije temelji
kolektivni identitet (Assman, 2012:189).14
Novohistoričari, na čelu sa svojim predstavnikom Stephen Greenblatt-om, unutar
Kulturwissenschaft studija kao temelja za kulturalna istraživanja, će se složiti da kulturu
možemo posmatrati kao tekst, a Havelock će zaključiti da je kulturno pamćenje centralni
faktor u konstrukciji identiteta i samoslike15 društva u sadašnjosti (Assman, 2012:26). Oni su i
definirali reprezentaciju, pri čemu je medij za pohranu zajedničko pamćenje. I Dejan Ilić
napominje da unutar kulture spada književnost. Iz kulutralnih elemenata koji ne čine
izolovanu, homogenu, koherentnu cjelinu mogu nastati različiti identitetski obrasci (Kosmos
prema Ilić, 2015:150), pa ne iznenađuje da izmješteni bosanskohercegovački pisci u novoj
kulturi mogu pripadati i drugim nastalim kolektivnim identitetima; recimo dijasporskim za čiji
identitet možemo reći da se javlja kao zbir razilka, baziran na zahtjevu čovjeka za
pripadanjem.
Ako sagledam narativ pisaca bosanskohercegovačke dijaspore u kontekstu antiratnog pisma,
jasno je da ako pisac dijasporac u narativu ispisuje bosanskohercegovačku kulutralnu traumu
te da je ona smještena u njegovo funkcionalno pamćenje, koje je aktivno i na čemu se temelji
kolektivni identitet.
Pisci na taj način odlaze u prošlost i čuvaju vezu s domovinom i reprezentiraju kolektivni
identitet; te iz istog razloga nastoje pripasti dijasporskim grupama, pa se dešava da njihova
književnost dopire samo do publike unutar takvih grupa. Priodno je da pisci, naročito oni koji
su migrirali davno, u toku rata, poprimaju nove identitetske oznake, ili obogaćuju identitet u
susretu s Drugim; a mene će (budući da se kulture ne susreću, nego pojedinci) zanimati kako
stvarnostiprema književnom djelu, već se često možemo susresti sa znakovitim utjecajemkulturnih i umjetničkih
artefakata na uobličenje nekog etničkog identiteta. Riječju,ne samo da je kulturni identitet proizvod etničkog
identiteta nego je taj utjecajdjelotvoran i u obrnutoj relaciji(Šemsović, 2017: 23).
14Cultural memory can be divided into two areas: one storage and one funcional. The storage memory collects
and preservs information which has lost its immediate importance. We might call it society`s passive memory.
By contrast, fuctional memory is the active memory of we-group. It provides a foundation for collectives ranging
from small social groups to large unuits such as nation and states. It is created with the aidof different symbolic
media (e.g. texts, pictures, buildings, rituals). Through common points of reference in the past and shared fund
of cultural traditions, such collectives establish their own we-identity (Assman, 2012:189).
15 In this field, the study of media is closely linked to that of culutral memory, the importance of which as a
central factor in the construction of identity and the self image of societies right through to the present has
become more and more evident, and is currently rapidly expanding as an independent branch of international
cultural studies (Assman, 2012: 26). Ovaj zaključak postao je okvir za novi Kulturwisenschaften Studium o
kojima piše Aleida Assman.
11
to oni reprezentiraju u svojim tekstovima, kao i ima li naznaka u književnosti i/ili neliterarnim
strategijama da pisac nastoji pripasti novoj kulturi.
Dakle, razumjeti bosanskohercegovačkog pisca migranta znači razumjeti da se njegov
kolektivni identitet16 temelji na bosanskohercegovačkoj prošlosti, a da je njen važan aspekt
ratna trauma i napomenuti da je važan element individualnog identiteta pripadnosti
kolektivnom identitetu. Kako ova pitanja razmatram u tekstu, primijenit ću postavku kada
razmatram narativni identitet i pomatrati reprezentaciju individualnog i kolektivnog identiteta.
Na tragu kulturnog pamćenja posmatram kako je reprezentirana trauma – gubitak, strah, bol,
nepripadanje; unutar prošlog, a kasnije i sadašnjeg konteksta.
2.2.3. Poetika postkolonijalne književnosti
Književnost dijaspore ima korijene u osjećaju gubitka, ali i stranosti kao rezultata
imigracije i života u novoj kulturi što me navodi da u njoj promišljam pitanje obespravljenosti
margine, budući da dijasporske grupe nedijelimo prema kulturnoj ili etničkoj određenosti.
Kazazovim riječima, oni su zajednica obespravljenih (Kazaz, 2008:78). U takvim
zajednicama često oživljavaju etnički kolektivni identiteti ili naslijeđe – u ovom slučaju
bosanskohercegovačko, ili moguće regionalno, s obzirom na to da su pisci živjeli u
zajedničkoj bivšoj Jugoslaviji.
Postkolonijalnu teoriju koristim da bih ukazala na kulturološku autentičnost književnosti u
zajednicama obeshrabljenih i razumjela pisca migranta koji na taj način teži pripasti
kulturi/kulturama ili očuvati identitet. Napomenula sam da kada se književnost javlja kao
zahtjev za pripadanjem i izražavanjem u novom kulutrnom kontekstu se približava
postkolonijalnoj poetici i književno djelo postaje pokušaj da se prošlost rekonstruira iz
sjećanja.
Gina Wisker, u Ključnim pojmovima postkolonijalne književnosti, posvećuje cijelo poglavlje
piscima iz dijaspore, koji nose posebnu odgovornost za predstavljanje svoje zajednice i
korijena svoje obitelji u zemlji podrijetla (Wisker, 2010:101) i objašnjava da sama riječ
dijaspora dolazi iz grčkog jezika u značenju raspršiti se. Wisker izrazom postkolonijalan ne
označava samo djela stvorena po svršetku kolonijalne i imperijalne vladavine, nego
namukazuje da je: kolonizacija, odvukavši ljude iz njihove domovine i prislivši ih da se
presele na drugo mjesto, ponekad posredstvom ropstva, na najčešće djelovanjem ekonomske
nužde, neizbježno stvorila dijaspore, baš kao i drugi oblik tlačenja (Wisker, 2010:99).
Zbog svog života u (najmanje) dva imaginarna prostora, zbog dvije ili više kultura u glavi, zbog
uspomena i prošlosti, pisci iz dijaspore zauzeli su jedinstveno pregovaračko mjesto u dijalogu
između zemlje i kulture iz koje su potekli (i u koju će se možda vratiti) i zemlje i kulture koju su
prihvatili. (…) Pisci iz dijaspore pišu o čitavoj raznolikosti aspekata vlastitog života, o tome šta to
znači biti čovjek, a ne samo o autorefleksivnoj svijesti da su tek dio krajnjeg proizvoda, samo
nekakav prilog dijaspori. Mnogi se, međutim, pisci iz dijaspore, dohvaćaju i pitanja koja se bave
identitetom, domovinom i uspomenama, kulturnom promjenom i asimilacijom, te napokon
diskursom (Wisker, 2010: 105).
16Problem kolektivnog identiteta je dobio presudno težište njegovom zlouporabom i sužavanjem na čisto
etnonacionalnu paradigmu od 80-ih i nadalje (Hansen-Kokoruš, 2014: 201).
12
Odnosno, pisci iz dijaspore nose svojevrsnu odgovornost da na taj način, u imaginarnom
svijetu, svjedoče o strahotama užasa i stanu na stranu žrtve, a prestanak pisanja smatrali bi
izdajom. Često na taj način učahure svoju traumu i ostaju zarobljeni u tim ulogama (ili dožive
katarzu i razriješe je), pa me ne iznenađuje što uglavnom još uvijek realiziraju narativ traumu
kroz poetiku svjedočenja i antiratno pismo. Zato ću razmatrati kakva je veza u tekstu s
figurama sjećanja i pamćenja, i da li je na taj način reprezentacijom istih moguće ispuniti
uvjete za katarzičku funkciju književnosti koja poseže u sjećanje17 i pamćenje, aktivira ga,
reprezentira traumu, ispisuje je i zatim zaboravlja.
Analiza jezika kolonijalizma i poskolonijalizma, oslanjajući se na taktiku kulturalnih studija,
istražuje reprezentiranje, odnosno pitanje kako nam slike, artefakti i tako dalje mogu pomoći u
definiranju teksta unutar povijesnog i kulturnog konteksta. Ona može istaknuti što je zapravo
prikazano i na koji način, a što je prešućeno i krivo protumačeno (Wisker, 2010: 39).
Stephen Slemon u terminu postkolonijalizam vidi izraz koji se odnosi na skup antikolonijalnih
oblika kulturne prakse, stavova i ponašanja (Wisker, 2010: 39), a Wisker napominje da je
iskustvo iseljavanja i života u dijaspori stvorilo je žarište i područje zanimanja dobrog dijela
postkolonijalne književnosti, teorije i kritike. Jedan je od pokazatelja toga svakako i
zamjena/zbrka termina dijaspora, migrant i postkolonijalano (Wisker, 2010:104). Bez obzira
na terminologiju unutar postmodernog diskursa, ove oblike kulturne prakse posmatrat ću u
narativu trauma slijedeći misao afroamerikanke Toni Morrison18 koja me ponukala da
priznam važnost izražavanja imagirnarnog životaa da pri tome ne zanemarim unutarknjiževni
potencijal ove književnosti; stoga pojam pamćenja vežem za traumu, a pojam zaboravljanja za
reprezentaciju.
Jezik je oblik moći, pa je stoga analiza diskursa ključno područje pri proučavanju
postkolonijalne književnosti i njezina konteksta. Analiza diskursa podrazumijva analizu
verbalnih struktura koje funkcioniraju u tekstu – dakle jezika, izraza i argumenata u koji prenose
reprezentacije uvjetovane kulutrom i omogućene lingvističkim strukturama (Wisker, 2010:118).