Dijete u njedrima
Kada se obraćemo djeci, iz bilo kog razloga, obraćemo se publici sa posebnim senziblitetom. Stoga valja da pišemo duhovito, maštovito, interesantno, sveobuhvatno…. To je poznato. Ali kako to postići?
Da bi uspjeli u tome,važno je, između ostalog, što više družiti se s djecom. Koliko god da smo maštoviti, u društvu djece bićemo maštovitiji . Koliko god imamo ideja, imaćemo ih više ako se družimo s djecom. Koliko god smo originalni, bićemo originalniji ako smo okruženi djecom. Družeći se s djecom treba da budemo dovoljno mudri, ne da uvijek i po svaku cijenu budemo slušani, nego da i mi ponekad i više nego ponekad, slušamo. Družeći se s djecom treba da budemo toliko mudri, ne da uvijek i po svaku cijenu budemo pitani, već da i mi ponekad i više od toga, pitamo. Samo tako će nam se tajne čudesne dječije duše otkriti u svoj svojoj punoći i sjaju.
Kao što je poznato, postoje mnoge književne nagrade za djecu. Koliko znam, odluku o nagradama donose isključivo odrasli. Zar ne bi mogli djeca i mladi da odlučuju o nekim književnim nagradama za djecu? O nagradama bi možda mogla da odlučuju dva žirija: jedan sastavljen od djece i mladih (onih koji se već bave stvaralaštvom za djecu), a drugi od odraslih uz mogućnost da se uz obostrane argumente za okruglim stolom eksplicitno i implicitno uporedi njihov izbor. Zar istančani ukus, svojstven mladima i djeci ne bi mogao da presudi o izboru (po)najbolje knjige koja je uostalom pisana upravo za njih!?
Uprkos tome još nešto, baš zbog toga, možda ponajviše važno. Uistinu postoje klasici, tabu teme, utabane staze, provjereni stil pisanja…, ali da bi srušili te ustaljene norme i obogatili stvaralaštvo za djecu, našli nove do sada nepoznate puteve neophodno je da u dubini duše, još više u dubini srca, u našim njedrima ljubomorno čuvamo dijete. Ako to dijete više ne postoji u nama, bojim se da je svaki napor, i kada je izbor najbolje knjige i kada je pisanje za djecu u pitanju, uzaludan.
Željko Kostić