KRATKE KNJIŽEVNE FORME KAO IZAZOV I INSPIRACIJA
Forma književnog djela je jedno od ključnih pitanja na koje moramo odgovoriti prije samog procesa pisanja, jer od odgovora na to pitanje zavisi i čitav niz segmenata djela: kompleksnost radnje, broj likova koje ćemo opisati, koliko tema obraditi i nikada nije samo puki odgovor na pitanje koliko će dugo djelo biti. Sklonost ka pisanju kratkih književnih formi u mom slučaju se razvila spontano, proizišla iz mog osobenog stila pisanja, svojevrsnog pjesničkog i pripovjedačkog minimalizma, ali i duboke ubjeđenosti da je „manje ponekad više“, te našla svoj prirodan izraz u kratkoj priči, eseju, i nerijetko u pisanju haiku poezije.
Upravo kratke književne vrste zahtijevaju od pisca da bude majstor forme, da kroz maksimalno precizan i konkretan jezički izraz, bez pretjeranih opisa i raskošnog stila izražavanja, zahvaljujući svom izoštrenom sluhu za stvarnost, stvara književna djela zanimljiva savremenom čitaocu i po temama i problemima koje postavlja.
Nimalo slučajno, na pitanje u kojoj se literarnoj formi, po njegovu uvjerenju, najbolje može izraziti, Hajnrih Bel, veliki njemački nobelovac, je malo oklijevao, premišljao se i konačno odgovorio: „Kratka priča mi je najdraža. Vjerujem da je ona u istinskom smislu te riječi moderna, to znači sadašnja, intenzivna, stroga Ona ne podnosi ni najneznatniju nemarnost, i ona mi ostaje najmilijom proznom formom, jer se takođe najmanje da šablonizirati.“
Zbog svog pripovjedačkog minimalizma kratka priča mora biti efektna, stoga autori pribjegavaju „oneobičavanju običnosti“; često u tim pričama uočavamo sklonost prema svojevrsnoj pripovjedačkoj začudnosti, ponekad, pak, u svega nekoliko kroki poteza perom, u njima nalazimo niz prodornih psiholoških analiza svijesti savremenog čovjeka.
Moderne kratke priče tek rijetko imaju uvod, radnja gotovo uvijek počinje na način da čitalac naprosto bude „katapultiran“ u samo središte zbivanja, a i završeci priča su isto tako nagli i otvoreni, ne sadrže klasičnu pouku, već ostavljaju dovoljno prostora čitaocu da i sam, u skladu sa svojim shvatanjima i razmišljanjima, doprinosi razumijevanju same biti djela.
Haiku, pak, tradicionalni japanski oblik poezije koja se smatra najkraćim oblikom poezije na svijetu, osvojio me jednom drugom osobinom – on uvijek izražava ono bitno, na djetinje jednostavan način, bez stilskih figura, suvišnih riječi i gomilanja nepotrebnih ukrasa.
Ljepota upotrebljenih običnih, svakodnevnih riječi, u trostihu 5-7-5, naprosto plijeni svojom neposrednošću, istinitošću, jednostavnošću iskaza, svođenjem haikua na njegovu esencijalnu, taoističku bit.
Za mene je predstavljalo zadovoljstvo, ali i pravi izazov što sam se odazvala na Međunarodni konkurs savremenih kratkih književnih formi Instituta za nauku, alternativu, kulturu i umjetnost Skoplje, bez obzira na prethodno iskustvo u pisanju kratkih priča i haiku poezije. Naime, kategorija za koju sam se opredjelila bila je književna kritika, koja je u mojoj svijesti bila nespojiva s pojmom kratkih formi. Činilo mi se teškim, ako ne i neizvodljivim zadatkom, da sve osobenosti i raskoš jednog književnog djela, koje se može predstaviti na mnoštvo načina i u različitim aspektima, predočim u tako sažetoj formi koja obuhvata samo jednu stranicu teksta.
Kratkoća zahtijeva svođenje na samu bit, esenciju onog suštinskog. Mislim da je taj cilj kratkih književnih formi mnogo lakše ostvariti u kratkoj priči i pjesmi, nego u književnoj kritici.
Smatrala sam da ću učiniti nepravdu piscu, pa i samom književnom djelu koje je predmet moje kritičke opservacije, ako sva zapažanja, asocijacije, uočene reminscencije, svoje poznavanje književnosti i intertekstualnih poveznica žrtvujem zarad svetog principa kratke forme – konciznosti i biti.
Ipak sam se bez predrasuda prihvatila tog, po mom mišljenju, teškog zadatka. Trebalo je uposliti drugu vrstu sposobnosti i energije, ograničiti ono naše zaneseno, odveć entuzijastičko poniranje u djelo i u svega nekoliko poteza dati pregled i analizu najvažnijih osobenosti djela. Pri tome sam imala u vidu prvenstveno dnevnu književnu kritiku koja po svom karakteru treba da bude što komunikativnija, da teži uspostavljanju prisnosti, mosta, između knjiga koje se pojavljuju i čitalaca.
Kraći književni prikaz ima i svoju praktičnu stranu: u savremenom svijetu nisu samo autori u potrazi za čitaocem, već je i potencijalni čitalac u stalnom strahu i potrazi za izgubljenim vremenom. On naprosto nema želju i koncentraciju da se posveti čitanju dužih tekstova, tako da je poželjno da književni prikaz, pogotovo kada se objavljuje u npr. Kulturnom dodatku dnevnog lista, bude kratak i da njegov sadržaj bude jezgrovit i maštovit kako bi privukao pažnju potencijalnog čitaoca.
I tema kojoj se uvijek vraćam, iako je za mene kao bibliotekara bolna: U današnje doba hiperprodukcije knjiga, kada pišu svi, nikako i ni po koju cijenu ne smijemo odustati od te Potrage, kao što bi rekao Hajnrih Bel, za pravim, istinskim i posvećenim čitaocem, jer nema književnosti bez komunikacije.
Tatjana Tomić, dipl. bibliotekar i komparativista
Gradačac, BiH