Skip to main content

DJEČJA KNJIŽEVNOST

 

Prema Crnković i Težak (2002), pod dječju književnost ubrajaju se sva ona djela koja su svojom tematikom, formom, karakteristikama poput jednostavnosti i jasnoće, namijenjena dječjoj dobi te ih u većini slučajeva čitaju isključivo djeca. To je onaj dio književnosti koji je svjesno namijenjen dječjem uzrastu ili ih u početku autori nisu namijenili djeci, ali su s vremenom, izgubivši mnoge osobine koje su ih vezale za njihovo doba, postala prikladna djela za dječju dob, potrebna za estetski i društveni razvoj djece.

Djela koja pripadaju dječjoj književnosti često sadrže pouku, ona utiče na razvoj dječjeg morala, razlikovanja dobrog i zlog, objašnjava pitanja vjere, dobrog ponašanja, međuljudskih odnosa, pruža informacije te obogaćuje znanje iz mnogih područja. Bez obzira na spomenuto, glavna funkcija dječje književnosti ipak je umjetnička, a ne didaktička.

Pa tako isti autori (Crnković i Težak, 2002: 8) navode da „dječja književnost nije sluškinja ni pomoćnica pedagogije u bilo kojem njezinom smjeru, makar ona, upravo kao književnost i umjetnost, i te kako pridonosi odgoju“.

 

Vrste dječje književnosti

 

Prema Crnković i Težak (2002) rodovi, vrste i podvrste u dječjoj književnosti jednaki su kao i u književnosti za odrasle. Autori navode glavne vrste dječje književnosti koje se dijele u dvije grupe. Prva je grupa prava dječja književnost u koju spadaju slikovnica, dječja poezija, priča, dječji roman ili roman o djetinjstvu. Za njih se smatra da pripadaju pravoj dječjoj književnosti zato što ispunjavaju određene kriterije kojima se književnost određuje kao dječja. Djela su pisana za djecu, glavni junaci su djeca, životinje ili nešto njima blisko te su od izdavača deklarisane kao dječje. U drugu grupu, odnosno granične vrste spadaju basne, roman o životinjama, avanturistički ili pustolovni roman, istorijski roman, naučna fantastika, putopisi i biografska djela. Ta se grupa naziva graničnom zato što djela nisu pisana prvenstveno za djecu.

 

Veliku ulogu u razvijanju ljubavi prema čitanju imaju vspitači, nastavnici  i roditelji jer su oni prvi koji bi trebali djetetu utrti put i ljubav prema čitanju. Zadaća je odraslih omogućiti im uvid u različite teme i otkriti niz sadržaja, kao i osigurati im podršku prilikom susreta s nečim novim, nedovoljno upoznatim. U današnje vrijeme naglašenog tehničko-tehnološkog napretka, sve je teža uloga roditelja, vaspitača i nastavnika jer je dječja pažnja već od malih nogu usmjerena prema televiziji, tabletima i računarima, a djela koja se svrstavaju pod dječju književnost padaju u drugi plan. Zbog toga je veoma važno napisati dobro djelo kako bi ono svojim sadržajem i slikom privuklo djetetovu pažnju. Danas  je tržište preplavljeno velikim brojem književnih djela, no nisu sva jednako kvalitetna. Autori se trebaju i moraju prilagoditi današnjem vremenu te tekstom, temom i ilustracijom ponajprije privući čitaoce, a zatim im svojim djelima poslati određenu poruku. Da bi se to postiglo nužna je uska saradnja autora i ilustratora. Jezik u književnim djelima za djecu treba biti jednostavan, jasan i razumljiv, Tekst u djelima mora biti usklađen sa likovnim prikazom. Književna djela omogućavaju autorima da jezik upotrebljavaju na kreativan način, a istovremeno upućuju na problematiku svakodnevnog života koja nerijetko svojom težinom i ozbiljnosti odudara od lepršavih tema radosti odrastanja. Djeci su potrebni upravo alati, odnosno riječi, kojima će uspostaviti odnos prema svijetu koji ih okružuje i definisati sebe, pa tako i spoznati teme koje se izravno i neizravno problematiziraju u djelima. I sam način čitanja djela veoma je bitan jer se njime privlači dječja pažnja,posebno kod djece mlađeg uzrasta. U najranijoj dobi dijete “čita” samo slike, i one podstiču njegovu maštu. Čitati bi trebalo veselo i zabavno kao da se zajedno igramo, podsticati ih da učestvuju, postavljati im pitanja, komentarisati s njima odgovore, pohvaliti ih i nagraditi. Čitanje djela utiče na rast i razvoj djeteta te razvija u njima osjećaje poput empatije, tolerancije, poštovanja, razumijevanja, znatiželje, pravednosti, i podstiče pozitivne odnose među djecom. Putem oslikanih stranica književnih djela djeca na interesantan način uče o stvarima iz njihove okoline te društvenim vrijednostima važnim za život. U čarima slikovnica ne uživaju samo djeca, već i odrasli jer slikovnica je sinonim za djetinjstvo.

 

dr Saša Delić