U BJEŽANJU OD FORME
Šta je suština umjetničkog izraza? Da li je umjetnik uslovljen formom, dovoljno umjetnik, da li je koristeći formu, ono što nastoji da saopšti dovoljno umjetnost. Da li je pjesnički udes najveći, upravo i zato, što je pjesnik ponajviše sputan formom. Da li je umjetnički doživljaj ograničen pravilima koje nalaže forma?
Šta u ovom slučaju znači: forma? Da li je presudna, da li nas ograničava ili nas pak spriječava da odemo pogrešnim pravcem? Da li je neizbježna? Naravno postoji redoslijed umjetničkih pravaca, umjetničkih pokreta, koji su u odnosu na prethodne, donijeli nešto novo: u izrazu, formi, u doživljaju svijeta, u izboru tema, kao i značajni umjetnici koji su pripadali tim pravcima. To je neosporno.
Stvaraoci koji ‘ne pripadaju nekom umjetničkom pokretu, pravcu ili školi, nekoj umjetničkoj partiji’, gdje im je, budući bez dovoljno prostora i slobode, tijesno da se na sebi svojstven način izraze i ne trude se, uz dužno poštovanje, da prate njihova estetska načela.
Kratka forma, duga forma. Da li se jedan život, bilo čiji, može iskazati na jednom listu papira? Izgleda da može!? Kako je to divno! Kako je to poražavajuće! Kako zanimljivo! Bože, kako je to moguće? Čemu onda toliki romani, drame, spjevovi napisani do sada?
Ne pišem ni kratku, ni dugu, ni srednju formu. Pišem. Nekada se izrazim minijaturom, nekada u dužoj formi. Ne mogu da kažem da li je moj poetski izraz moderan ili zastario, niti da li pripada nekom umjetničkom pravcu. Šta to znači moderan poetski izraz? Možda onaj koji je manje razumljiv, više mističan, kićen, ili obratno ‘škrt’ u izrazu? Možda je Homer moderniji od ne malog broja savremenih pisaca koji se toliko trude da budu ‘moderni’?
Zar svaka pametna stvar nije jednostavna.
Da li je kucnuo čas, prilika koju kratka forma ( zbog novonastale situacije: vremenskih nepogoda, globalnog otopljavanja…) ne smije da propusti? Da li je ta šansa koja joj se ukazuje na dobrobit nje same ili svih nas, na dobrobit umjetnosti? Kako se i zašto gotovo niotkuda kratka forma pojavila postavši toliko prisutna? Da li ta činjenica ima višestruka značenja i poruke? Da li je kratka forma postala aktuelna u svjesnoj ili nesvjesnoj želji umjetnika da se spasi što se spasiti može? Ako je to tako da li treba zbog toga da osjećamo zebnju ili nešto drugo?
Kakva je njena budućnost, a sa njom budućnost umjetnosti? Da li će brave new world i po kojoj cijeni imati srca da se smiluje onom što je preostalo, i da u ime onoga što će možda nestati, obezbijedi kratkoj formi prvenstvo, koje joj nikada nije pripadalo, u svijetu koji nas čeka.
At ease! Let’s go!
Željko Kostić